Za sv. Martina, biskupa Toursa, hagiografi pišu da je bio najomiljeniji europski svetac, zaštitnik nevoljnika a strah i trepet nasilnika. Štovanje se razvilo u 5. stoljeću. Njegov grob u veličanstvenoj bazilici u Toursu francusko je nacionalno svetište i odredište brojnih hodočasnika.

Rođen je 316. godine u Panoniji u obitelji rimskoga vojničkog tribuna. Na školovanju u Paviji susreo se s kršćanstvom i oduševio pustinjačkim životom. No, na očevu želju prihvatio je vojničko zvanje i postao konjanik u Galiji. Jedne zimske večeri susreo je prosjaka. Kako nije imao novca, odrezao je pola svoga plašta i dao ga prosjaku da se njime ugrije. Legenda kaže da je iste noći u snu ugledao Krista okružena anđelima i ogrnuta polovicom njegova plašta kako govori anđelima: ‘Martin, koji još nije kršten, ovim me zagrnuo!’ Martin je to shvatio kao poziv i ubrzo se krstio. Više ga je o kršćanstvu kasnije poučio Hilarije.

Napustio je vojsku i posvetio se redovničkom životu. Odlučno se borio protiv Arijeva krivovjerja pa je izabran za biskupa Toursa. Legenda kaže da je guska svojim gakanjem otkrila gdje se sakrio kako ne bi prihvatio biskupsku službu. Bio je branitelj slabih i nepravedno zatočenih, borio se za povrat oduzete imovine i povrat prognanih. Umro je 397. godine. Slikari ga prikazuju kao konjanika koji mačem odsijeca dio svoga plašta ili kao biskupa s knjigom i biskupskim štapom. Ponekad se uz njegove noge nalazi guska. Francuska ga štuje kao svoga prvotnoga zaštitnika. U vinorodnim područjima Francuske, Italije pa i u našim krajevima vrijedi izreka: ‘Novo se vino pije na blagdan sv. Martina’.

A što je s vinom i vinskim pričama vezanima uz blagdan ovoga sveca? Gdje je u svemu folklor, proslava metamorfoze kojoj se raduju i vjernici i nevjernici; kakve veze ima sveti Martin s nekim obredom kojega se netko usudio nazvati ‘krštenjem vina’?

Kako piše zagrebački pomoćni biskup i profesor liturgike Ivan Šaško, sveti Martin ima nesreću što se njegova smrt našla u kalendaru na mjestu kada vinski procesi dolaze u završnu fazu. I ništa drugo? ‘Ne, ima nešto tragičnije. Riječ je o zamjeni dionizijskog kulta i kršćanskih riječi i prepoznatljivog scenarija do te mjere da neupućen čovjek više i ne razlikuje stvarni obred od parodije, posebice kada tu baštinu podrži i poneki neupućeni svećenik.

Ironija je u tome što sveti Martin, iznikao iz poganskoga svijeta, obraćenik iz toga poganstva, gorljivi borac protiv poganskih zabluda i navjestitelj Isusa Krista, odjednom postaje namjernom zamjenom poganskog boga Bakha ili, u rimskoj verziji, Dionizija. Čovjek koji je umirao s riječima upućenim demonu zla: ‘Ništa što bi ti pripadalo nećeš naći na meni’ postaje glavnim likom neukusne igre samozvanih čuvara hrvatske baštine.

Žalosno je da prosječni hrvatski vjernik na spomen imena ovoga sveca neće pred očima imati kršćanina, biskupa koji se sav predaje bližnjima i koji ruši idole jednoga politeističkog svijeta, koji stoji pred ovozemaljskim moćnicima zauzimajući se za pravdu i čovječnost, već će odmah izgovarati riječ vino i mošt. Ironija i ignorancija združeni i nedodirljivost kršćanstva po nečijoj mjeri pred čime bi kršćani trebali možda još i zapljeskati’, piše dr. Šaško.

‘Ipak, kada se netko odvaži izgovarati riječi koje bi trebale biti duhovite, a slijede logiku kršćanskih molitava sakramenata inicijacije, kada na sebe stavlja imitaciju biskupskoga znamenja (mitru, prsten i štap), barem mu se treba reći da sveti Martin nikada nije nosio te znakove. Oni su uvedeni puno kasnije, a jednako tako ovaj se svetac u kršćanstvo zaljubio gledajući ponašanje kršćanskih suvremenika.

Znam da mi neki kažu da sam pretjerao u strogoj ocjeni, ali u ovom što sam rekao nije u pitanju samo vino i sveti Martin, već povezanost nepovezivoga ili izgubljenost mjerila, a to nije pitanje samo jednog blagdana već puno šire. Pitanje koje se zrcali u mnogim područjima našega života’, zaključuje zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško.