Crkva se danas spominje sv. Lazara iz Betanije, brata Marije i Marte, dobrog Isusova prijatelja. Rodom je iz  Jeruzalema. Otac mu se zvao Teofil, bio je rodom Sirac, prozelit (tj. onaj koji je prešao na Židovstvo). Bio je bogat a k tome obdaren od Rimljana zbog usluga što ih je iskazao Rimu. Lazarova  majka zvala se Euherija, vrlo pobožna Židovka, prava svetica. U Evanđelju sv. Ivana (Iv 11, 1-4. 11-15) se pripovijeda kako ga je Gospodin Isus uskrisio nakon boravka četiri dana u grobu. Bijaše neki bolesnik, Lazar iz Betanije, iz sela Marije i sestre joj Marte. Marija bijaše ono pomazala Gospodina pomašću i otrla mu noge svojom kosom. Njezin dakle brat Lazar bijaše bolestan. Sestre stoga poručiše Isusu: “Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je.” Čuvši to, Isus reče: “Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji. Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga.” Rekoše mu nato učenici: “Gospodine, ako spava, ozdravit će.” No Isus to reče o njegovoj smrti, a oni pomisliše da govori o spavanju, o snu. Tada im Isus reče posve otvoreno: “Lazar je umro. Ja se radujem što ne bijah ondje, i to poradi vas – da uzvjerujete. Nego pođimo k njemu!”   

Taj je događaj podijelio Židove. Jedni su u Isusa povjerovali a drugi su se pridružili farizejima i namjeravali ga pogubiti, a i Lazara s njime. O daljnjem životu Lazarovu govore legende kako je sa sestrama Martom i Marijom dospio u Južnu Galiju te da je postao prvim biskupom Marseille. U Betaniji se od 4. stoljeća pokazuje grob i crkva na tom mjestu, gdje je Lazara Isus uskrisio.   

Danas Rimski martirologij slavi i sv. Ivana de Matha, utemeljitelja trinitaraca ili Reda Presvetoga Trojstva. Rođen je sredinom 12. stoljeća u plemićkoj kršćanskoj obitelji u francuskoj Provansi. Završio je bogoslovne nauke, okrunio ih doktoratom i postao svećenik. Na mladoj misi imao je viđenje u kojem mu se ukazao anđeo obučen u bijele haljine s crveno plavim križem na prsima, a uz njega su klečala dva roba – kršćanin i musliman. Shvatio je da ga Bog poziva da utemelji družbu za oslobađanje kršćanskih robova iz muslimanskih ruku. Počeo je proseći sredstva za otkup zarobljenih kršćana, a u zgodama kad je uspio osloboditi mnoge, doživio je i slavljeničkih dočeka.

Ivanovi duhovni sinovi nastavili su njegovo djelo. Imali su strogi post, pokoru i molitvu kojima su se pripravljali za pohode među muslimane kad su otkupljivali kršćansko roblje. Nastojanjima trinitaraca, nakon petogodišnjeg ropstva u Alžiru oslobođen je i španjolski pisac Miguel de Cervantes. Prije smrti, Ivan se susreo sa sv. Franjom Asiškim, a tijelo mu je kasnije preneseno u Madrid. Red trinitaraca postoji i danas, a bavi se misijama i karitativnim radom.