Budi dio naše mreže

Zar nije Gospodin mogao zaustaviti grozotu svesvjetske zaraze?

Donosimo tekst p. Nike Bilića, SJ, s Fakulteta filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu o 11. poglavlju u Evanđelju po Ivanu u kojem se govori o Lazarovom uskrsnuću i aktualnoj situaciji pandemiji koronavirusu.

/ mp

Vrele suze Kristove – Aktualno čitanje Lazarove povijesti u Iv 11

Čitanje čuvenoga 11. poglavlja u Evanđelju po Ivanu vrijedi započeti s ključnom, kratkom, jedinstvenom rečenicom o Isusu u suzama (ἐδάκρυσεν ὁ Ἰησοῦς Iv 11,35). Samo predikat, istaknut na prvom mjestu, i potom subjekt! Nigdje drugdje u Evanđelju nećemo naći takav opis koji u prvi plan stavlja suze koje naviru, provrele su iz dubine srca i spremaju se obliti Isusovo lice. Nije to “plač” (κλαίω Iv 11,33) kao kod Lazarove sestre Marije i svih okupljenih koji oplakuju preminuloga. Nije to ni onaj Isusov samilosni, tugujući “plač” nad svetim gradom Jeruzalemom (κλαίω Lk 19,41). Ovdje stoji glagol koji je jedinstven za cijeli Novi zavjet (δακρύω Iv 11,35), a opisuje na Isusovim očima i obrazima onakve suze kojima mu je žena grješnica, žena koja je mnogo ljubila, u farizejevoj kući oprala noge (δάκρυον Lk 7,38,44). Opisuje suze koje će Bog obrisati zbog Jaganjčeve žrtve (δάκρυον Otk 7,17 usp. Iz 25,8). Tako bilježi Knjiga Otkrivenja i onda na kraju Biblije razjašnjava: Htio je svoj šator podići među nama (Otk 21,3), pa će obrisati svaku suzu s naših očiju i smrti više neće biti (δάκρυον 21,4).

Na zanosnom početku Ivanova evanđelja Riječ, koja je tijelom postala (Iv 1,14), doziva: “Dođite i vidite!” (1,39). Prvi učenici mogli su se izbliza osvjedočiti o Kristovu domu među ljudima. Odmah zatim Filip je s oduševljenjem pozvao prijatelja Natanaela “Dođi i vidi!” (1,46) da se osobno uvjeri u susretu s onim koga Biblija naviješta. A sada rastuženi prijatelj Isus sluša kako njega zovu: “Dođi i pogledaj!” (11,34) i upućuju na mjesto ljudske smrti, na grob. Na tu riječ provrijet će vrele suze Kristove. Sin Božji osobno se, do kraja približuje fenomenu naše smrti.

U Lazarovom, 11. poglavlju, počinje vrijeme plača u Ivanovu evanđelju. Ovdje se prvi put pojavljuje plač ožalošćenih (κλαίω) i odmah se istom riječi triput ponavlja. Najprije okupljeni misle da Marija ide na grob plakati (Iv 11,31). Zatim Isus vidi Mariju kako plače (11,33), a vidi i okupljene u plaču (33). Na Posljednjoj će večeri kasnije proreći učenicima da će oni plakati (Iv 16,20). Marija Magdalena plakat će četiri dana kasnije pred Kristovim grobom (20,11). O njezinu plaču pitat će je dva anđela u grobu (20,12), a isto tako: “Zašto plačeš?” pitat će sam Isus, dok ona još misli da je vrtlar (20,15). Nije teško uočiti da plač vodi u središte Evanđelja.

Tri su postaje u evanđelju o Lazaru. Ponajprije Isus je sa svojima s onu stranu Jordana, gdje je Ivan prvo bio krstio (Iv 10,40). Primivši vijest o bolesnom prijatelju, ostaje ondje još dva dana (Iv 11,6), očito promišljeno, hotimice, radi vjere svojih učenika (11,15). Potom stiže do obitavališta Lazarova, Betanije (Iv 11,18), koja je na njegovu konačnom hodočašću u Jeruzalem. Evo ih, na ulazu u Betaniju gdje ga je Marta dočekala, na manje od 3 kilometra do Svetoga grada! Treća je, završna i najvažnija postaja dirljivo, poštovanjem i suzama posvećeno mjesto ljudski smrti, grob Lazarov (Iv 11,38).

Drukčija korizma

U modernom svijetu rado naglašavamo druge i drugačije, pa odmah uočavamo kako je korizma 2020. drugačija. Na petu, korizmenu nedjelju, gluhu, daleko dublje poimamo evanđeoski izvještaj o Lazaru. U jeku pandemije koja se zlokobno nadvila na svijet, iznenada, u nedjelju, 22. ožujka, u Hrvatskoj nam se u Glavnom gradu i cijeloj njegovoj okolici silovito uzdrmalo tlo pod nogama. U trenu krovovi su se urušili, zidova lomili i raspali, cigle poispadale, dimnjaci i dijelovi zgrada ubojito se stropoštali strmoglavce. Do srži smo oćutjeli kako u stvorenom svemiru zaludu tražimo uporište koje bi samo od sebe zauvijek bilo čvrsto. Kako li smo samo na vlastitoj koži osjetili o čemu apostoli svome Učitelju govore: “Zar ćeš onamo gdje su te sad, evo, htjeli kamenovati?” (Iv 11,8), i to već drugi put (Iv 10,31.33 usp. 8,59)! Isus je svjestan toga jer je napadače otvoreno pitao i suočio s njihovim nakanama (Iv 10,32). Ali on svejedno polazi. U njegovoj ga svetoj misiji ne zaustavlja kamenje koje prijeti, kamenje koje je kao Jaganjac Božji na sebe uzeo da spasi ženu koju su suci-napasnici doveli (Iv 8,5; usp. “da iskušaju” 8,6).

U zoru dana Gospodnjega, na 4. korizmenu nedjelju, istrčali smo iz svojih domova, spustili se na otvoreno, i da se odmaknemo, i da se ohrabrimo, međusobno dijeleći opravdan strah. Slijedio je i drugi žestok val, i potom još mnogi idući manji potresi. Zacijelo je pretjerano u nedjelju u kojoj “zemlja uzdrhta” ipak tražiti podsjetnik na prodornu snagu Kristova uskrsnuća, koji Crkva stoljećima s umjetnikom opisuje: “terra tremuit”.

Dok smo sami u uznemirenu mnoštvu, lako ćemo si predočiti Judejce koji su prema evanđeoskom izvještaju došli iskazati sućut i obodriti sestre preminuloga Lazara, Mariju i Martu (Iv 11,19). Oni su živi narod Božji koji s bolom oplakuje pokojnoga (11,33), doziva njegova prijatelja, Isusa do groba (33) u koji su Lazara položili. A Isus njih uzima u svoju molitvu Ocu (“nazočno mnoštvo” Iv 11,42). Moli za njihovu vjeru (“da vjeruju” – πιστεύω 42)  i ta je molitva uslišana: oni vjeruju (“povjerovaše” – πιστεύω 45). Upravo ovi ljudi, koji bijahu s Isusom kad Lazara pozva iz groba, pronosit će svjedočanstvo (Iv 12,17), tako da će se zahvaljujući njima silan svijet okupiti na doček Gospodinu kod slavnoga ulaza u Jeruzalem (Iv 12,18). Je li ova vjera radosna vijest koju donosi Lazarova povijest?

Marta, Marija i Toma

Čuveno 11. poglavlje Ivanova evanđelja o čudesnom uskrsnuću od mrtvih Gospodinova prijatelja Lazara objedinjuje ključne osobe na njihovu duhovnome putu. U popisu Isusovih prijatelja na prvo mjesto stupa Marta (“Isus ljubljaše Martu…” Iv 11,5), pa u tome otkrivamo da uz ljubljenoga učenika postoji, evo, i ljubljena učenica. Odmah se vidi i zašto! U otvorenu razgovoru s Gospodinom ona svjedoči svoju jedinstvenu vjeru koja je stavlja uz bok apostolskom prvaku Petru, kome to nije objavilo tijelo i krv, nego nebeski Otac. “Vjerujem da si ti Krist!” (χριστός Iv 11,27 usp. Mt 16,16) – veli Marta i ta se apostolska vjera umah pretače u apostolsko djelovanje: Marta prenosi svojoj sestri Učiteljev poziv (“zove te” Iv 11,28), dovodi je Kristu. I ne samo to! Dovršetak njezina razvojnoga, učeničkoga puta, a sve u istom evanđeoskom poglavlju, dovodi je do toga da, prema Isusovu obećanju, može izbliza, uživo motriti Božju slavu (Iv 11,40). Primjerom nam Marta tumači što znači ona “visio beatifica”, blaženo gledanje o kojem sv. Toma govori, najavljujući konačan, trajan cilj kojemu se nadamo.

U istom je ovom poglavlju Iv 11, dakako, i njezina sestra Marija, žena dubokih emocija, koju ovdje upoznajemo kao klanjateljicu. Odaziva se i, kad je vidjela Isusa, ničice pada do nogu njegovih (Iv 11,32) baš kao što je ono bila sjela do nogu Isusovih da kontemplativno, postojano sluša Riječ (Lk 10,39). U Novome zavjetu tako će samo Marija iz Betanije dvaput biti “do nogu njegovih”. Jedanput je do nogu Isusovih nadstojnik sinagoge Jair, otac, kad moli za svoju (Mk 5,22), a jednom je i majka-strankinja, Sirofeničanka, koja jednako za svoju kćer moli (Mk 7,25). U Otkrivenju Ivan će na taj način pasti ničice pred onim koji je Prvi i Posljednji (Otk 1,17). “Do nogu njegovih” opis je koji naznačuje osobnu uključenost dušom i tijelom, dirljivu blizinu, kojom iskazujemo poštovanje i podložnost, stavljamo se na raspolaganje.

Marija je u 11. poglavlju Ivanova evanđelja važna zato što sada ona nasljeduje svoju sestru koja je prva, čim je čula, pošla u susret Gospodinu (Iv 11,20 usp. Lk 10,39). Do koje mjere ona slijedi Martin uzor dokazuje i ista misao koju doslovce ponavlja, iskazujući temeljno osvjedočenje da je Isusova prisutnost jača od smrti: “Da si bio ovdje, brat moj ne bi umro!” (Iv 11,32) – govori Marija Isusu, jednako kao što je to Marta prije rekla (11,21).

Lazarova povijest u istom poglavlju ističe i glasovitoga, drugačijega, Isusova apostola Tomu, koji ovdje izgovara svoje prve riječi (Iv 11,16). Možda baš zato što je blizanac, od naravi, spremno i otvoreno iznosi što mu je na srcu, prije nego što to ostali čine. Dok kreću na put k Lazaru, saznajemo osim toga kako je Toma prvi izrazio pripravnost – danima prije Petra – da ide za Isusom i u smrt: “Hajdemo i mi da umremo s njime!” (Iv 11,16).

Najteža pitanja pred Kristom

Ovo nam je evanđeosko poglavlje danas, za vrijeme pandemije, važno jer i opet, kao i pred slijepcem od rođenja (Iv 9,3), na prvo mjesto istupa bolest i pitanje o njezinu smislu. Četiri puta početak izvještaja ističe da je Lazar bolestan (ἀσθενέω Iv 11,1.2.3.6), slabo mu je. Kad Gospodinu to javljaju (Iv 11,3), on sam od sebe gleda u prvom redu ne koji su uzroci od kojih bolest dolazi, nego najprije koja je svrha (11,4). Radi čega je bolest tu. Još od Aristotela, od početaka europske znanosti, svjesni smo koliko je cilj važan, najvažniji. Odlučujuće je počelo koje sve usmjeruje i stavlja u pogon. Isus proglašava da je bolest radi slave Božje i konkretizira odmah neposrednu svrhu: zato da Sin Božji po toj bolesti bude proslavljen (grč. pasiv Iv 11,4). Teološki trpni oblik upućuje pritom na Oca koji Sinu daje slavu.

Svojim zahtjevnim tumačenjem Gospodin nas dovodi do onog najtežeg pitanja po kojemu nam je ovo evanđeosko poglavlje sada tako važno, toliko aktualno i relevantno. Pa zar on, koji je slijepca od rođenja čudesno doveo do zdravlja i dao mu da progleda (usp. Iv 9,7), zar nije mogao učiniti da Lazar ne umre (Iv 11,37)? Zar on, koji je na slijepcu pokazao djela Božja, kako je i najavio (usp. Iv 9,3), nije mogao zapriječiti smrt svojega dragog prijatelja? Tako s pravom pitaju u Evanđelju neki od okupljenih i sažimlju bit (Iv 11,37). Nakon toga pitanja sam je Isus ponovno u svojoj nutrini potresen, pogađa ga to (11,38). Bio je rekao da bolest nije na smrt (Iv 11,4), a evo njegov dragi Lazar, umro je. Isus to zna, otvoreno tako veli (“Lazar je umro” Iv 11,14) i sada dolazi na njegov grob, na mjesto mrtvih (11,38). Već četvrti dan Lazar je pokojnik (Iv 11,17.39).

Vrele suze Kristove označuju čas da najdublja pitanja izbiju na površinu. Pa zar nije Gospodin mogao zaustaviti grozotu svesvjetske zaraze? Zar u svom ljubljenom hrvatskom narodu, vjekovnom predziđu kršćanstva, nije mogao spriječiti razorni potres? Nama, koji se dičimo stoljetnom vjernošću krsnom savezu, pradjedovskom zavjetu vjere, zavjetu odanosti Crkvi i Svetom Ocu, Euharistiji i Mariji zar nije mogao učiniti da ne dođe – i to baš sada – potres koji će pokositi Zagreb i njegovu okolicu? Nije li morao ispružiti milosrdnu, moćnu ruku, i zaustaviti zagrebački potres da ne razdere utrobu bazilike njegova presvetoga Srca? Zašto nije spasonosnom, stvarateljskom riječi rekao potresu “Ne!”, da na jeziv način ne otjera u grob milu djevojku u cvijetu mladosti, mladosti provedene upravo u njegovoj bazilici. Zašto, Gospodine, nisi spriječio da potres odvede u očaj obitelji razrušenih domova?

Pred vrelim suzama Gospodinovim otvoreno se pitamo: Nije li Evanđelje, Bog i njegov Sin tek lijepa pjesnička slika ili isprazna priča, medijski sadržaj za slobodno vrijeme? Da nije biblijski opis mrtvaca, koji živ izlazi iz svojega groba, puka maštarija za zabavu? Što to stoji u središtu kršćanstva kao polazna točka s kojom sve počinje? Treba li vjeru ipak pospremiti kao “privatnu stvar” u intimu srca?

Posegnemo li za ovim poglavljem Ivanova evanđelja sada, kad je bolest već odnijela preko pola milijuna ljudskih života, pravi je čas da s Lazarom kojega su povili i položili u grobnu pećinu pogledamo u mračno ždrijelo smrti. Gospodin bez sustezanja, s lakoćom o njihovu prijatelju proglašava: to je san (Iv 11,11), slično kao što je i za Jairovu djevojčicu rekao da “nije umrla, nego samo spava” (Mk 5,39). Je li to istina? S najtežim pitanjem i najljućim jadom prijelomno evanđeosko poglavlje dovodi nas pred Sina Božjeg u suzama ga vidimo kako kršćanska vjera nije tek neko osobno mišljenje, nego je u pitanju život i smrt.

Papa Franjo na Blagovijest, 25. ožujka 2020. usred svjetske krize okupio nas je da molimo “Oče naš” zajedno sa svima koji vjeruju u ljudsko začeće Božjega Sina koje Duh Sveti stvara. Potom nas je dva dana kasnije, u korizmeni petak, 27. ožujka, preko radija, televizije i svih novih medija papa Franjo poveo do slike Majke Marije i drevnoga Raspela koje su za tu zgodu postavljene u zagrljaj čuvenih kolonada pred bazilikom sv. Petra u Vatikanu. I nebo je plakalo dok je Papa presvetim Sakramentom blagoslivljao naš svijet. U tom je prizoru svima moglo postati jasno kako je nepotrebno i besmisleno svako napadanje na Isusa i protivljenje njegovu nauku. Posve je očito kao je neosnovano i beskorisno u ime neke privatne, zamišljene  “katoličke” pravovjernosti dizati glas na Crkvu i Svetog Oca i tako sama sebe isključivati iz mističnoga Tijela Kristova. U ovoj je korizmi čas za prave, najozbiljnije, vruće ljudske suze. Neka provru kao što su iz Kristovih milih očiju nezaustavljivo potekle!

Gospodin ljuto pogođen

Lazar je Isusu bio drag, ljubljeni prijatelj – tako poručuju sestre (Iv 11,3), tako prepoznaju okupljeni (11,36). Nije ovdje riječ o sućutnom drhtaju Isusova milosrdna srca nad nevoljom bližnjega. Ovo je duboka Isusova osobna pogođenost, uzdrmanost u vlastitoj nutrini. Najprije Isus je potresen u duhu, zaiskrilo je u njemu, kad vidi Mariju i okupljene u plaču (ἐμβρίμαομαι Iv 11,33), a potom je iznova ljuto pogođen u samome sebi, u svojoj nutrini (ἐμβρίμαομαι 11,38) kad neki od okupljenih, da li tugujući ili pak iskušavajući, postaviše ono najteže pitanje, je li mogao spriječiti smrt, koje će se preliti u gorku čašu (Mk 14,36) Isusove agonije u Maslinskom vrtu. Ovakvu unutarnju vatru Evanđelje poznaje iz one zgode kad se Isus otresao na izliječenoga gubavca (ἐμβρίμαομαι Iv 1,43), tražeći da se pazi i nikome ništa ne kazuje, nego da izvrši što Mojsije propisuje, ili kad je dvojici, kojima je darovao vid, priprijetio da se paze neka nitko ne sazna (ἐμβρίμαομαι Mt 9,30).

Još zornije zacijelo o Isusovu duševnome potresu svjedoči dodatni jednokratni opis da se pred ožalošćenima, koji oplakuju Lazara, Isus “uzdrmao u sebi” (ταράσσω Iv 11,33). Opis je to koji Ivanovo evanđelje pamti iz živopisne slike kad se voda u kupalištu uzbiba, uzburka (ταράσσω Iv 5,7). U Isusovu unutarnjem životu ovakav je opis razumljiv iz njegova vlastita svjedočanstva da mu je “duša potresena” (ταράσσω 12,27), njegov je život (ψυχή) uzdrman. Zbiva se to nakon proglasa o pšeničnu zrnu koje mora umrijeti da bi bilo plodno (12,24) i nakon teško shvatljivoga, osnovnoga zahtijeva da treba mrziti život (ψυχή) na ovome svijetu da bismo ga sačuvali za život vječni (25). Uzburkanost, unutarnji nemir, bura o kojoj je riječ biva nam pred kontrastom još jasnija kad čujemo kako Učitelj, koji zna o čemu govori, na Posljednjoj večeri, slaveći Pashu, dvaput istim izrazom sokoli svoje: “Neka se ne uznemiruje srce vaše!” (2x ταράσσω Iv 14,1.27).

Živa nada – teološka krepost

Nije teško uočiti koja je glavna poruka i središte do kojega cio izvještaj vodi. Ponajprije, Gospodin je na svojem konačnom hodočašću u Jeruzalem. Upravo trećega dana on poziva na pokret: “Pođimo!” (Iv 11,7), govori o danjem svjetlu (9), najavljuje Lazarovo buđenje (11) i prelazi Jordan. Treći dan u biblijskom jeziku najavljuje onaj najvažniji treći dan koji će promijeniti brojanje dana i cijelu povijest svijeta. Isus zatim na grobu Lazarovu vidi kamen (λίθος Iv 11,38) i traži da bude uklonjen (λίθος 39), što će ljudi i učiniti (λίθος 41). Uskoro će na njegov grob biti postavljen kamen (λίθος Mt 27,60) s pečatom (27,66), a anđeo Gospodnji će ga odvaliti (λίθος 28,2) o čemu najviše svjedoči Matejevo evanđelje. Kad napokon preminuli čudesno iziđe, vidjet će se kako mu je lice povijeno istim onakvim rupcem (σουδάριον Iv 11,44) kakav će biti na glavi Isusovoj kad ga budu položili u grob, a trećeg će dana potom naći zasebno složena (σουδάριον Iv 20,7), ne uz druge povoje.

Naznake su očite, a posljednji korak do žarišta jest Isusova molitva zasnovana na dobro znanoj riječi koja će u sakramentu Euharistije ponijeti cijelu kršćansku povijest. Isus kaže: “zahvaljujem” (εὐχαριστῶ Iv 11,41). I zatim, neposredno nakon što se obratio Ocu, Gospodin upućuje odlučnu riječ svome preminulom prijatelju: “Lazare!” (Iv 11,43). Lazar je tako jedini sretnik kojemu Isus, dokazujući prodornu, božansku moć svoje riječi, upravlja poziv imenom na onu stranu, kad je već prešao s ovoga svijeta.

Kristov poziv pokojnom Lazaru (δεῦρο Iv 11,43) sročen je istom riječju kojom je onoga bogataša pozvao da dođe i slijedi ga (δεῦρο Mt 19,21; Mk 10,21; Lk 18,22), nakon što će imetak uložiti u siromašne i osigurati blago na nebu. Snaga pak i ton Isusova poziva jakim glasom Lazaru u grobu (φωνῇ μεγάλῃ Iv 11,43) pojavit će se još dvaput kad bude raspet na križu.U prvom kriku bolno, riječima psalma Bogu svome upućuje pitanje “Zašto si me ostavio” (φωνῇ μεγάλῃ Mk 15,34: Mt 27,46 usp. Ps 22,2), a drugim krikom predaje duh (φωνῇ μεγάλῃ Mt 27,50; Lk 23,46), služeći se još jednim drevnim psalmom (“u ruke tvoje” Ps 31,6; Lk 23,46). Snažan glas, koji u evanđeoskim opisima odgovara povicima mnoštva kod Isusova svečanoga ulaska u Jeruzalem (φωνῇ μεγάλῃ Lk 19,37), teološko je svjedočanstvo jer pokazuje kako se Krist može odgovarajućom moći suprotstaviti zloduhu koji takvom silinom buči (φωνῇ μεγάλῃ Mk 1,26; 5,7; Lk 4,33; 8,28).

Uspjeh Kristova zova, posluh Lazarov koji je utješna, glavna poruka ovoga evanđelja dokazuje se čudesnim prizorom. Još u mrtvačkim povojima Lazar samostalno izlazi iz groba (Iv 11,44). Kad Isus kod Lazarova groba nalaže još dodatno nalaže da ga odriješe i puste neka ide, upućuje na ono što ovih dana sa svih strana s vedrinom slušamo: “Zajedno smo!” Isus pokazuje kako Lazaru njegovi bližnji omogućuju slobodan, njegov osobni život. Gospodin pak živo očituje kako nije samo prijatelju vratio život, nego ujedno potvrđuje, iznova definira obiteljsko zajedništvo: živoga brata vraća njegovim sestrama. Kao i toliko puta u Evanđelju, svojom božanskom zapovijedi oživljava obitelj.

U dubinama Staroga zavjeta Ezekiel je šest stoljeća ranije u poznatom viđenju motrio čudesnu silu Božju koja oživljava suhe kosti (Ez 37,10). Bijaše to simbol koji babilonskim izgnanicima naviješta sretan povratak u Svetu zemlju. A kod Lazara se opipljivo ostvaruje Božje obećanje o otvaranju groba, o izvođenju iz groba (Ez 37,12.13). U Evanđelju Kristov uspjeh vidi u idućem poglavlju gdje je Lazar sustolnik Isusu (Iv 12,2) kad mu šest dana prije Pashe u Betaniji priređuju večeru (12,1). Ističe biblijski opis kako su se ljudi okupili jer su htjeli ne samo do čudotvornoga Učitelja Isusa, nego su također htjeli vidjeti uskrišena Lazara (12,9). Štoviše živi Lazar toliko je pridružen Kristovoj sudbini da i njega sada odlučuju ubiti (12,10) jer upravo zbog Lazara ljudi vjeruju u Isusa (12,11).

Ključne riječi:
Sveti Lazar

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja