Danas slavimo svetoga Franju Saleškog, biskupa, crkvenog naučitelja, velikog sveca katoličke obnove, zaštitnika katoličkih pisaca, katoličkog tiska, novinara, gluhih, obrazovanja odraslih i zajednica nazvanih njegovim imenom.

Franjo Saleški (de Sales) rođen je 21. kolovoza 1567. u plemenitaškoj obitelji u jednom dvorcu blizu Ženeve u Švicarskoj. Za njega kažu da je bio inteligentan koliko i blag. Od mladih se dana opredijelio za službu Bogu. Dugo je od obitelji krio želju da postane svećenik, jer mu je otac želio da se posveti pravu i politici. Pohađao je najprije pariško sveučilište, a u dvadeset i četvrtoj godini doktorirao je pravo u Padovi. Sve to vrijeme želja da služi Bogu nije ga napuštala. Potajno je studirao teologiju i prakticirao umnu molitvu, ali nikome o tome nije govorio. Čak je, da bi zadovoljio oca, vježbao tradicionalne plemićke vještine jahanja i mačevanja.

Jednom prilikom kada je jahao, tri puta je pao s konja. Svaki put mu je pri padu ispao mač i svojim koricama na zemlji načinio znak križa. Franjo je to shvatio kao Božju volju te je, nakon mnogo razgovora i prepirki s ocem, konačno 1593. zaređen za svećenika i odmah izabran za poglavara kaptola Ženevske biskupije. U Švicarskoj je u to doba cvjetala protestantska reformacija pa se Franjo sav dao na obraćenje kalvinista. Tri je godine obilazio sela, smrzavajući se zimi, trpeći razne verbalne i fizičke napade. Međutim, Franjo je bio neobično strpljiv i nije se dao smesti nikakvim nedaćama. I kad ga nisu htjeli slušati ili pustiti u kuću, Franjo je bio domišljat. Ispod vrata bi gurao letke na kojima bi sažeto iznosio glavne istine katoličke vjere. Kada ga roditelji ne bi slušali, obraćao se djeci, pa kad bi roditelji vidjeli kako je dobar prema djeci i kako se igra s njima, i oni bi počeli komunicirati s njime. Vjeruje se da je na taj način u krilo Katoličke Crkve vratio oko 40 tisuća duša.

Franjo je u tome imao podršku pape Klementa VIII. i francuskog kralja Henrika IV., koji je i sam bio obraćeni kalvinist, ali koji je cijenio Franju zbog njegove inteligencije, pobožnosti i gospodskog načina ophođenja. Godine 1602. Franjo postaje biskupom Ženeve, ali budući je grad bio u rukama kalvina obitava u gradu Annecyu u Savoji. U Dijonu se sprijateljio s udovicom Ivanom Franciskom de Chantal.

Zajedno su njih dvoje, kao prijatelji, krenuli putem svetosti. Zajedno su postali i mistici. Godine 1610. njih dvoje osnivaju Red Pohođenja Blažene Djevice Marije. Franjo je često zbog svoga nastojanja za vjeru bio bolestan i iscrpljen, ali nije odustajao. Neprestano je propovijedao, posjećivao vjernike i poučavao. Poučavanje je smatrao glavnim zadatkom biskupa. Druge je duhovno vodio i usmjeravao uglavnom putem pisama, koja nam ostavljaju krasan uvid u njegovu strpljivost i žar. Na svako je pismo sam strpljivo i brižno odgovarao.

Franjo je među prvima odbacio dotadašnje mišljenje da je svetost rezervirana samo za kler i redovništvo, vjerujući da svaki čovjek može postati svet u svome staležu i životnim prilikama. Tim svojim univerzalnim pozivom na svetost na neki je način preteča II. Vatikanskog sabora. Pisao je upute za duhovni život podjednako i klericima i laicima. Glavno mu je djelo Philothea, uvod u duhovni život. Franjo je bio zaljubljen u Boga, i molitvu je smatrao ključem za tu zaljubljenost. Mrzio je tračeve i ljude koji osuđuju druge. Do kraja života ostao je jednako marljiv i aktivan.

Umro je 28. prosinca 1622. u Lyonu za jednoga putovanja, a pokopan je u Annecyu 24. siječnja 1623. Beatificiran je 8. siječnja 1661., a kanonizirao ga je papa Aleksandar VII. 19 travnja 1665. Prikazuje se kao biskup u moceti, kako sjedi za stolom pišući a često su uz njega i trnjem probodeno srce i križ, simboli njegove ljubavi prema Isusu. Zaštitnik je katoličkog tiska, katoličkih pisaca, novinara, gluhih i redovničkih zajednica nazvanih njegovim imenom.