Kršćanstvo se u počecima širilo unatoč progonima i brojnim ubojstvima. Zato je Tertulijan i zapisao da je ‘krv mučenika sjeme kršćana’. Među mučenicima prvih kršćanskih stoljeća je i sveti Arkadije iz Cezareje u Mauretaniji. Bio je jedan od najuglednijih građana i revan kršćanin. Kada je car Valerijan objavio dekret protiv kršćana, Arkadije je naslutio da bi to moglo i njega zahvatiti. Tada je svoja imanja dao na upravu prijatelju i povukao se u samoću. Dugo se nije pojavljivao na uobičajenim obredima prinošenja žrtve rimskim bogovima, te su vojnici došli po njega na njegovo imanje. Tamo su našli samo upravitelja i njega priveli. Zato se Arkadije sam prijavio i zamolio da mu prijatelja puste iz zatvora. Suca je ta plemenitost ganula, pa mu je ponudio da žrtvuje idolima, a on će mu zauzvrat oprostiti bijeg. Arkadije je na to mirno odgovorio: ‘Što? Zar misliš da će se Božji sluga iz straha da ne bi izgubio ovaj bijedni život prestrašiti i počiniti idolopoklonstvo?’

Sudac je tu jasnu riječ razumio kao uvredu njemu i državi i zato ga je dao usmrtiti okrutnom smrću: odsijecanjem jednog po jednog uda. Bila je to stravična muka za Arkadija, ali nije pokleknuo. Izdahnuo je uvjeren da tek sad ima sve te udove, kad ih je tako prikazao Bogu u žrtvi prinosnici. Smrću je postao pravi pobjednik nad bezumljem i protivljenjem Bogu i njegovim zakonima. Crkva je iz dana u dan po takvim mučenicima rasla i napredovala.