Sveti Alfonzo Rodriguez, španjolski isusovački laik, najslavniji brat pomoćnik Družbe Isusove. Rodio se 25. srpnja 1532. godine u španjolskom gradu Segoviji kao drugo od jedanaestero djece bogatog trgovca vunom. Alfonza je već od djetinjstva Bog polako pripremao za Družbu Isusovu. U svojoj desetoj godini susreo je isusovca Petra Fabera, što je obilježilo Alfonzov život, jer ga je Petar poučio glavnim kršćanskim pobožnostima. U 14 godini počeo je studirati u isusovačkom kolegiju u Alcali, no ubrzo je morao napustiti studij zbog očeve smrti i preuzeti dobro uhodanu trgovinu suknom. Oženio se s 26 godina, ali mu je žena nakon sedam godina braka umrla, a potom i troje djeca, propao mu je posao i izgubio je svu imovinu. 

Nakon teških životnih udaraca Alfonzo je pokušao ponovno studirati retoriku i gramatiku, ali nije išlo. Tada mu je postalo jasno da ga Bog kao brata zove u redovnike pa je stupio u isusovački novicijat. Tada je otkrio da je njegov poziv biti brat pomoćnik u Družbi Isusovoj i to je započeo 31. siječnja 1571. godine. Nakon šest mjeseci poglavari su ga poslali za vratara u samostan u Palma de Mallorcu. S tog skromnog mjesta godinama je snažno utjecao na mnoge ljude i događaje, dijelio je milostinju, hranu i odjeću siromasima i brinuo se za smještaj putnika namjernika i hodočasnika. Posjetitelji su ga rado slušali i poštivali, osjećali su da je on pravi svetac pa su dolazili k njemu po savjet i da mu se preporuče u molitve. Među onima koji su ga rado posjećivali bio je i Petar Claver koji je ubrzo postao čuveni misionar, a što mu je brat Aflonzo i prorekao. Imao je mistične darove: prosvjetljenja, viđenja i čudesa. Strogi pokornik i isposnik, naročitu pobožnost gajio je prema Bezgrešnom začeću Blažene Djevice Marije, širio je pobožnost prema Njoj i omiljena militva mu je bila krunica. Duhovno je rastao i sazrijevao u svetosti. 

Svoju duhovnu avanturu Alfonzo je po nalogu poglavara, opisao u svojoj autobiografiji. Vodio je bilješke o svom duhovnom životu, zapisivao nadahnuća koja mu je Gospodin davao, a prepisivao je i korisne upute od mnogih duhovnih pisaca. Napisao je da je svoj duhovni život izgradio na četiri stupa: poniznost, poslušnost, stalno ovladavanje sobom i radosna pobožnost u svim životnim okolnostima.  Sve je to izdano u više svezaka, prije njegove kanonizacije.

Umro je na današnji dan 1617. godine, a sprovod mu je bio pravo slavlje u kojem je sudjelovao potkralj Španjolske, plemstvo Mallorce, biskup te mnoštvo građana, siromaha i bolesnika, od kojih su već tada neki zadobili milost po njegovu zagovoru. Jedna od njegovi poznatih rečenica je: „Najveći je izraz ljubavi biti poslušan Bogu“. Blaženim ga je 1825. godine proglasio papa Leon XII., a svetim 1887. godine papa Leon XIII. Zaštitnik je Mallorce.