Srce je oduvijek smatrano središtem ljudske osobe i izvorom naših čuvstava i ljubavi. Tako je pobožnost Presvetom Srcu zapravo pobožnost samom Isusu, s posebnim obzirom na Njegov unutarnji život i Isusa kao Samu Ljubav, koja se izlijeva na cijeli svijet. O tome piše i papa Pio XII. u svojoj enciklici iz 1956. Ovaj se spomendan slavi u petak nakon druge nedjelje po svetkovini Duhova, i doziva nam u pamet da je Isus ljubav i da se ta ljubav daruje nama i za nas. U nekim se krajevima katolici za ovaj spomendan pripremaju i devetnicom koja počinje na Tijelovo.

Na sam spomendan možemo dobiti opći oprost ako učinimo naknadu Presvetome Srcu. Crkva od svojih početaka razmišlja o Isusovu boku iz kojega je na križu potekla krv i voda, te se od davnine smatra da je iz toga boka nastala Crkva, kao što je smatrano da je Eva nastala od Adamova rebra. Pobožnost Presvetom Srcu počinje se javljati u jedanaestom i dvanaestom stoljeću, te se od razmatarnja rane na Isusovu boku došlo do razmatranja rane ljubavi na Isusovom srcu. Ova se pobožnost, pod utjecajem svete Gertrude, prvo javila u benediktinskim i cistercitskim samostanima, a u sedamnaestom ju je stoljeću posebno popularizirala sveta Margareta Marija Alacoque, koja je imala niz viđenja Krista dok je molila pred Presvetim.

Krist joj je u vizijama otkrio svoju ljubav i tajne svoga Srca. Naglasio je i svoju ljubav i rane koje mu zadaje ljudska nezainteresiranost za tu ljubav. Onima koji se posvete Njegovu Srcu i učine naknadu, obećao je brojne milosti. Među ostalim, obećao je da će oni koji promiču ovu pobožnost imati svoja imena upisana u Njegovom srcu i da će onima koji se pričeste na prvi petak devet mjeseci zaredom omogućiti da umru u stanju milosti i okrijepljeni sakramentima. Njegovo će im božansko Srce biti sigurno pribježište u posljednjim trenucima.