Božić je izvor ljubavi i mira, radosti i ljepote, nade i povjerenja. Slavimo najvažniji rođendan ljudskoga roda. Slavimo rođendan Isusa Krista. Bog se rodio među nama kao maleno siromašno dijete, prepun ljubavi za nas. Rođenjem u Betlehemskoj štali, u noći, očituje nam svoju ljubav, dijeli s nama naše tegobe i govori nam da životne okolnosti ne mogu biti zapreka njegovoj ljubavi. Nije zahtjevan, ne traži puno, a sve daje. Božji je Sin postao jedan od nas i to nas ispunja radošću i nadom. Doista, svaki od nas može s prorokom reći: “Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku, onima koji kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu. Ti si radost umnožio, uvećao veselje…”  Zašto baš danas slavimo svetkovinu Božjeg čovjekoljublja, pojasnit ćemo ulomkom iz knjige ‘Duh liturgije’ pape Benedikta XVI.

‘Teško je ustanoviti koliko daleko u prošlost sežu korijeni svetkovine Božića. Svoj je oblik svetkovina definitivno dobila u 3. stoljeću. Otprilike istodobno pojavljuje se na Istoku svetkovina Bogojavljenja 6. siječnja, a na Zapadu Božić 25. prosinca, s različitim naglascima iz različita religiozno-kulturnoga konteksta u kome su obje svetkovine nastajale, ali s konačno jednim zajedničkim osmišljenjem: slaviti Kristovo rođenje kao početak novoga života, istinskoga Sunca povijesti. Polazište za utvrđivanje datuma Kristova rođendana tvori nadnevak 25. ožujka. Koliko je meni poznato, najstarija bilješka o tom datumu nalazi se kod afričkoga crkvenog pisca Tertulijana s kraja 2. st., koji pretpostavlja kao poznatu predaju da je Krist podnio smrt na križu 25. ožujka.

U jednom spisu koji je nastao godine 243. isto tako u Africi, a tiče se izračunavanja datuma uskrsnuća, pronaći ćemo u sklopu s tumačenjem 25. ožujka kao datuma stvaranja svijeta i jedno posve svojevrsno računanje datuma Kristova rođenja: prema izvještaju o stvaranju, Sunce je stvoreno četvrtoga dana stvaranja, tj. 28. ožujka. Prema tome bi trebalo smatrati taj dan danom Kristova rođenja, danom izlaska istinskoga Sunca povijesti. Ta je misao još u 3. stoljeću i nadalje imala svoje inačice, u smislu što se poistovjećivao dan Kristove muke s danom Kristova začeća te se tako 25. ožujka svetkovao i kao Anđelov navještaj, tj. Gospodinovo začeće snagom Duha Svetoga u krilu Djevice.

Svetkovina Kristova rođenja 25. prosinca – devet mjeseci nakon 25. ožujka – na Zapadu se ustalila tijekom 3. stoljeća, dok je na Istoku – vjerojatno zbog kalendarskih razlika – dan Kristova rođenja slavljen najprije 6. siječnja, što je zacijelo bio istodobno i kršćanski odgovor na mitsku svetkovinu rođenja bogova koja se toga dana slavila u Aleksandriji.

Danas su neodržive stare teorije kako se u Rimu kao datum rođenja Kristova ustalio 25. prosinca kao opreka mitu o Mitri ili kao kršćanski odgovor na kult nepobjedivoga Sunca, što su ga rimski carevi promicali u 3. stoljeću kao pokušaj stvaranja jedne nove religije u carstvu’, ističe papa Ratzinger.

Na temelju prethodno rečenog, može se zaključiti da su kršćani do 25. prosinca kao datuma Isusova rođenja došli polazeći od čisto teoloških, tj. povijesno-spasenjskih razmišljanja. Taj su dan uzimali za prikladan dan da se proslavi Kristov dolazak na svijet. Svetkovanje Božića u 4. stoljeću bila je ujedno potvrda Nicejsko-carigradskog vjerovanja koje i danas molimo u nedjelju i blagdane nakon Službe riječi.

Slavljenje Božića podsjeća na prvi susret čovjeka sa Isusom koji je pravi Bog i pravi čovjek. Uz osobitu ljepotu i čar Božića jest Božji proglas da ovaj naš svagdanji život i svi njegovi križevi nije besciljan, nego smislen. Na povijesni događaj Isusova rođenja u betlehemskoj štalici podsjećaju i jaslice koje se nalaze u svim crkvama. Jaslice je prvi izradio sv. Franjo Asiški 1223. godine. Običaj se proširio prvo u franjevačkom redu, a od 16. stoljeća postaje opća praksa. Smatra se da su najstarije jaslice u Hrvatskoj one franjevačke na Košljunu. Sastoje se od drvenih figura Isusa, Marije i Josipa te glave vola i magarca, nastale u 16. st. Poznate su i jaslice iz Jastrebarskog, čiji se broj od 500 figurica neprekidno dopunjava. No, svakim se jaslicama, bile one u crkvi ili kući, nastoji privući pozornost na božićno otajstvo.

Recimo nešto i o božićnom drvcu koje je sinoć ukrašeno u crkvama i domovima. Običaj kićenja božićnog drvca došao je sa sjevera, negdje u 16. st. i uz njega je vezana sljedeća legenda. Siromašni čovjek prolazio je šumom u badnjoj noći. Stabla pokrivena snijegom sjala su pod zvijezdama. Začaran tom ljepotom, čovjek je iščupao jelku i ponio je kući. Kako se od topline u kući snijeg rastopio, siromah je od pamuka načinio grudice snijega i posuo ih po stabalcu, a od voska načinio svjećice, učvrstio ih na grančice i zapalio pa su sjale kao iskre na snijegu pod zvjezdanim nebom u šumi. Božićno zeleno drvce postavljeno u kući podsjeća na novi život. No jaslice koje upućuju na Kristovo rođenje imaju stanovitu prednost pred božićnim drvcem.

Sretan i blagoslovljen Božić!