Bl. Gracije Kotorski  rođen je kao Pavao Krilović, 27. studenog 1438. u ribarskom mjestu Muo pokraj Boke Kotorske. Odrastao je u poniznoj i pobožnoj obitelji, od malih nogu naučen na rad i molitvu.  Uz oca ribara i sam se bavio ribarenjem. Uskoro je postao pomorac i na jednom od svojih putovanja god. 1468. došao je u Veneciju. Tu je nakon nekog vremena potaknut propovijedanjem bi. Šimuna iz Camerina napustio svoj dosadašnji način života i svoj život posvetio Bogu i radu na dobrobit ljudi. Ušao je u ogranak augustinskog reda na brdu Ortone kod Padove, postao redovnik  – brat laik i uzeo ime Gracija (milost).        

Živio je strogim pokorničkim životom, ispunjenim djelima ljubavi prema bližnjima. Često su ga slali u Padovu tješiti nevoljne i miriti zavađene gradove. Već za života pokazao se moćnim zagovornikom pred Gospodinom. Bio je obdaren mističnim iskustvima i proroštvima. Cijeli njegov život bio je prožet molitvom, a osobito ljubavlju prema Kristu nazočnom u presvetoj Euharistiji, sate i sate je provodio u klanjanju Presvetom oltarskom sakramentu. Bio je euharistijska duša i zaslužio naslov „Svetac euharistije“. Tu ljubav prema Isusu na oltaru Bog je nagradio čudom. Jednog dana nije mogao sudjelovati na sv. misi zbog posla u vrtu koji mu je naredio starješina samostana. Kad je zazvonilo zvono za podizanje, prekinuo je posao i okrenuo se prema crkvi. U tom trenutku zidovi crkve su se rastvorili poput zastora, a Gracija je u svećenikovim rukama ugledao Djetešce Isusa obasjanog svjetlom.

Nakon 15 godina redovničkog života Gracije je premješten u Veneciju, na otočić Sv. Kristofora, gdje je proveo preostale godine svoga života. Umro je 9. studenog 1508. godine. Na njegov zagovor događala su se brojna uslišanja. Kad je Napoleon zaposjeo Veneciju, augustinci su morali napustiti otok sv. Kristofora. Tom su prigodom 1810. godine Gracijeve relikvije darovali njegovom rodnom mjestu. Blaženim ga je 1889. godine proglasio papa Leon XIII. Relikvije se danas nalaze u župnoj crkvi Pomoćnice kršćana. Zaštitnik je ribara, radnika, neženja, vrtlara, pokornika i pomoraca.

Danas se spominjemo i blaženog Ivana Duns Skota. Umro je 8. studenog 1308. godine u Kölnu. Poznat je kao oštroumni naučitelj, a odmah od smrti su ga štovali kao blaženika. Kao franjevac poučavao je u Parizu, te se uskoro istaknuo kao filozof i teolog. Bio je najsuptilniji mislilac, posljednji u zlatnom dobu skolastike, a s njim se može mjeriti jedino sveti Toma Akvinski.

Mnogi poznavatelji Skotova djela ističu njegov dubok i objektivan dokaz za Božju opstojnost. Ključ njegova misaonog sustava je u sklonosti prema matematici i znanosti kojima je obilno obogatio filozofsku i teološku baštinu. Zbog njegova burnog života i prerane smrti brojna su mu djela ostala nedovršena. Dio ostavštine je izgubljen, a drugi je do naših dana došao u promijenjenom obliku. Stoga ga je bilo potrebno i rehabilitirati, što je učinio papa Pavao V. u 17. stoljeću. Papa je tada odredio ‘da treba očuvati netaknuto i nepovrijeđeno sve ono što je sigurno Skotovo’. Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. 1993. godine.