Budi dio naše mreže

Bolest kao Božja milost

Kad bolest zahvati osobu, događa se velika promjena u njezinu životu. Najčešće nam ona otežava obavljanje određenih životnih funkcija koje svaki zdrav čovjek svakodnevno normalno u svojem životu radi. Upravo ta subjektivnost - doživljaj je koji određuje da ne postoji apsolutna granica između zdravlja i bolesti.

/ sk

Malo je onih u svijetu koji barem jednom nisu doživjeli bol i na neki način osjetili bolest. Zvuči nam prilično nelogično i pomalo nastrano kad se kaže da je bolest dar Božji određenom bolesniku. To je životni križ od Boga, poslan kao dar, jer takav je križ velika milost. Kako u drugim životnim poteškoćama, tako i u bolesti, Bog nam nikada ne daje teži križ od onoga koliko pojedini čovjek može nositi. Svatko od nas ima svoj vlastiti križ izrađen po svojoj mjeri. I u svojoj bolesti čovjek itekako može biti sretan i radostan, pogotovo ako je svjestan svoje životne prepreke i prihvaća je. To ne znači da se u bolesti trebamo predati, nego je prihvatiti kao sastavni dio svakidašnjeg života.

Odluči se boriti, nastoj olakšati i sebi i svojim najbližima, traži što lakše nošenje danog križa i Bog će pobrinuti za tebe i sve tvoje probleme. Pa i sam nam je Isus ostavio jasnu poruku:

„Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište – prima; i tko god traži – nalazi; i onomu koji kuca – otvorit će se!“ (Mt 7,7-8).

Zar mislite da bi nas Gospodin ostavio da se u samoći borimo sa životnim nevoljama? Kakav bi to Bog bio da svoje vjerne ostavi da budu sami u takvim teškim trenucima? Naravno da ne. On nas nosi na svojim leđima da se zajedno s Njim borimo, da se s Njim nadamo brzom ozdravljenju i Njemu vjerujemo svim svojim srcem da nas samo On može spasiti i ozdraviti. Pa i sam je Spasitelj za vrijeme svog života tolike ozdravio, tolikima pomogao, vratio mrtve ponovno u život, a na kraju na križu umro za svoje prijatelje – za tebe, za mene, za sve nas! Dapače, bolesnik koji je vjernik; ako gleda iz pozitivne perspektive – otvoren je Božjim planovima i u potpunosti se prepušta Božjoj volji te bolest promatra kao veliku milost Božju.

Potreba Božje i ljudske blizine

Često nam Bog upravo preko naših bolesnika želi pokazati ljudsku nemoć i osvijestiti čovjeka u njegovoj ljudskog ograničenosti. Kroz našu bolest, Bog nam na neki način progovara da nam je potrebna ljudska i Božja blizina. Međutim, ako je bolesnik primoran u toj borbi svoj križ nositi sam, to postaje puno teže. Zar nije lakše svima nama, pa i čak kada se samo prehladimo, da imamo potporu svojih najbližih, kada znaš da u toj borbi nisi sam, nego imaš nekoga tko će se brinuti za tebe i njegovati te tih dana, pa makar ti samo i koji put skuhati čaj i pokriti te dekom da ti nije hladno? U bolesti, onoj najbanalnijoj, kao i onoj najtežoj, potpora i ljubav najbližih najvažnija je, jer nam pomaže da se s lakoćom nosimo s nedostacima koje nismo sposobni odraditi dok ležimo na svojoj postelji. Isto tako, bolesti se ne treba pristupiti kao da je to patnja i bol u kojoj „uživamo“, jer se i sam Isus, prihvaćajući svoj križ – obratio Ocu riječima:

„Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš Ti.“ (Mt 26,39).

Prepustiti se u Božje ruke

Prepuštanje svojih patnji volji Božjoj u bolesti, vjerniku puno pomaže. Ono što je u bolesti od velike važnosti jest priznati sebi svoju slabost i nemoć, predati se putem molitve Bogu i prepustiti se Njegovoj volji da se ona izvrši. Takva otvorenost prema Spasitelju i prihvaćanje svoje ograničenosti i nesavršenosti pomaže bolesniku da ne opterećuje bespotrebno druge pored sebe, nego da strpljivo nosi svoj križ. Za bolesnike u teškim životnim situacijama, vrlo je važno osnažiti društveno povezivanje i zajedništvo sa svojim prijateljima i najbližima, a ne da se povuku u sebe i od sebe otjeraju  one koji im žele pomoći. Samoća nije ono što čovjeku treba u takvim teškim trenucima. Druženje i provođenje vremena sa bolesnicima daje im osjećaj sigurnosti, podrške i zajedništva, dajemo im do znanja da ih nismo zaboravili i da u najtežim trenucima borbe nisu sami, što je vrlo važno oboljelim osobama.

Unatoč razvoju medicinske znanosti i velikom tehnološkom postignuću, bez ljudske topline, lijepe riječi, prijateljskog zagrljaja te pomoći najbližih u svakodnevnom okruženju, ne može se postići kvalitetna skrb za bolesne i nemoćne. Zbog toga nam je potrebno zajedništvo i toplo okruženje obitelji i prijatelja, koje nam pokazuje da Bog nije čovjeka prepustio samome sebi i njegovoj ranjivosti, već preuzima potpunu brigu za ozdravljenje bolesnika, odnosno teži spasenju čovjeka. Kristovo je spasenje darovano svim ljudima, ali ono je mnogo više od samog savladavanja ljudske boli i bolesti. Takva Ljubav Kristova poziv je svakom čovjeku da pomogne patniku, a ona predstavlja i temelj i poticaj u liječenju, nadu za ozdravljenjem i vjeru bolje sutra.

Reci svojim problemima koliko je velik tvoj Bog

Zar zaista misliš da se u bolesti ne isplati boriti i odvažno krenuti s Njim u borbu za život? Zar nije sve moguće u Onome koji nas jača? Na kraju svega, reći ću ti samo jedno – Nemoj govoriti Bogu koliko su veliki tvoji problemi, reci svojim problemima koliko je velik tvoj Bog.

Izvadak iz emisije Snaga križa koju je pripremio vlč. Željko Lovrić, a koja se emitira svakog utorka na Hrvatskom katoličkom radiju u 20 sati. 

Velečasni Željko Lovrić rođen je u Varaždinu, a za svećenika zaređen 2001. Službovao je kao đakon u zagrebačkoj katedrali i u župi sv. Petar u Vlaškoj u Zagrebu. Kapelansku službu obavljao je u župi Svih Svetih u Sesvetama te župi sv. Petar u Zagrebu. Kao upravitelj župe 2005. preuzima službu u Zajezdi, nakon tri godine u Zagrebu u Miramarskoj-župa sv.Terezije od Djeteta Isusa, a od 2013. vrši službu upravitelja župe u Zagrebu Ljubljanica-Voltino, župa sv. Leopolda Mandića.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja