Nedavno je objavljen i zbornik radova o tome neprikosnovenom znamenu našeg srednjovjekovlja. U rujnu 2014. godine u Splitu je održan skup naslovljen „Vratnice Andrije Buvine u splitskog katedrali“, o osamstotoj obljetnici njihova postavljanja. Nedavno je svjetlo dana ugledalo i tiskanje izdanje, pod uredničkom palicom Joška Belamarića i Guida Tiglera, s desetak priloga istraživača različitih struka, povjesničara umjetnosti, povjesničara, latinista i konzervatora. Ondje objavljeni radovi donose svježe poglede na to djelo romaničke umjetnosti s kojim se vjernici i danas susreću na ulazu u splitsku katedralu, te pozivaju na nova razmišljanja i buduća istraživanja.

Vratnice se sastoje od dvaju krila s po dva reda od sedam panela s novozavjetnim scenama, njih ukupno dvadeset i osam.

Vratnice splitske prvostolnice blagoslovio je nadbiskup Bernard na dan svetoga Jurja 1214. godine. Bernard, podrijetlom iz umbrijskog grada Perugie, trideset je godina proveo studirajući kršćansku doktrinu i filozofiju u Bologni. Posjedovao je veliku biblioteku te mu je bila povjerena borba protiv heretika koja se početkom trinaestog stoljeća raširila hrvatsko-ugarskim kraljevstvom. Bernardu se također pripisuju protuheretički tekstovi, ali i istaknute narudžbe za splitsku katedralu. Povijest ga pamti po podizanju novog oltara svetoga Staša, a s njim se u vezu dovode i monumentalne vratnice. Vijest o postavljanju vratnica, međutim, ne potječe s početka trinaestog stoljeća, već ju pronalazimo u jednoj kasnijoj zabilješki prijepisa „Salonitanske povijesti“ Tome Arhiđakona, iz prve polovice petnaestog stoljeća.

Foto: Splitsko-makarska nadbiskupija

Vratnice su postavljene unutar većeg antičkog portala nekadašnjeg Dioklecijanovog mauzoleja koji je tijekom petog stoljeća pretvoren u kršćansku crkvu. Buvinine vratnice, uklopljene u monumentalni antički okvir, otvarale su katedralu poput dvije stranice jedne gigantske knjige Novog zavjeta. Vratnice se sastoje od dvaju krila s po dva reda od sedam panela s novozavjetnim scenama, njih ukupno dvadeset i osam. Ciklusa kojeg prepredaju paneli počinje u gornjem lijevom kutu scenom Navještenja. Susjedni panel prikazuje Kristovo rođenje, slijedi Pohod triju mudraca i njihovo klanjanje pred Djetetom u Marijinu krilu. Niz se nastavlja Pokoljem nevine dječice na zapovijed kralja Heroda te Bijegom u Egipat kojim se Sveta Obitelj spasila. Slijedi Prikazanje u Hramu i Kristovo krštenje te Svadba u Kani Galilejskoj gdje je Krist izveo svoje prvo čudo, pretvorivši vodu u vino.

Ciklus se nastavlja prizorom Iskušenja u pustinji kojim je Sotona prokušao Krsta trima napastima – požudom tijela, oholosti i pohlepom – te još jedno čudo, Ozdravljenje opsjednutog iz Geraze, zatim scena uz bunar sa Samaritankom, Ozdravljenje slijepca, Lazarovo uskrsnuće i Slanje učenika. Kristološki ciklus Buvininih vratnica nastavlja se Kristovim oplakivanjem Jeruzalema te ulaskom u grad kada su ga dočekali mašući palminim granama. Ciklus ide dalje s Posljednjom večerom, Pranjem nogu učenicima te Agonijom u Getsemantskom vrtu kojom su najavljeni tragični događaji koji će uslijediti. U idućem panelu Juda poljupcem izdaje Krista, koji je već u sljedećoj sceni pred Poncijem Pilatom; slijedi Bičevanje i Raspeće. Zadnje četiri scene prikazuju Skidanje s križa, Polaganje beživotnog Kristovog tijela u grob, njegov Silazak u Limb te, naposlijetku, Uzašašće na nebo.

Sačuvano je tek nekoliko vratnica s kojima se Buvinine mogu usporediti

Uobičajene interpretacije drvenih vratnica koje su postavljene pred kraj nadbiskupovanja Bernarda iz Perugie tumače se u ključu njegova protuheretička djelovanja – kao monumentalni antiheretički „poster“ čiji ikonografski program ističe dvostruku narav Krista, ljudsku i božansku. Međutim, valja napomenuti da je Kristološki ciklus – u detalje prikazan u navedenih dvadeset i osam panela – dio standardnog repertoara kršćanske srednjovjekovne umjetnosti, te u njima nije lako pronaći karakteristično protuheretičke elemente. Iz tog razloga, teško je u Buvininom ikonografskom programu iščitati takve poruke.

Pojedini autori ističu kako su vranice postavljene u vrijeme Četvrtog lateranskog koncila, održanog u studenom 1215. godine, no sazvanom u travnju 1213. Vratnice su, ako je vjerovati zabilješci s početka petnaestog stoljeća, postavljene točno između ta dva datuma. Na lateranskom su koncilu donesene odluke koje su imale dalekosežne posljedice za likovne umjetnosti, posebno na ikonografiju Spasenja, koja je prominentno zastupljena na splitskom djelu. Općenitije govoreći, vratnice s ovako bogatim ikonografskim programom podcrtavaju ideju crkve kao Nebeskog Jeruzalema i poput velike otvorene knjige komuniciraju ključne etape Kristova života odjeljujući prostor grada od svetog prostora prvostolnice.

Sačuvano je tek nekoliko vratnica s kojima se Buvinine mogu usporediti. Najranije potječu iz Rima, iz crkve Svete Sabine na Aventinu, i datiraju iz petog stoljeća. Kronološki bliže su vratnice crkve svete Marije in Kapitol u Koelnu, iz druge polovice jedanaestog stoljeća. Nedavno je također upozoreno na geografski i kronološki (a dijelom i stilski) bliske primjere iz središnje Italije.

Stilski gledajući, Buvina se oslanjao na bizantske i zapadnjačke obrasce. Njegov je stil u počecima trinaestog stoljeća bio konzervativan, na temelju čega bi ga istraživači – u izostanku vrijednog pisanog podatka o autoru vratnica i vremenu njihova postavljanja – vezali uz sredinu ili, u najboljem slučaju, drugu polovicu dvanaestog stoljeća. Unatoč teškoći u kronološkom smještanju vratnica, postoje rezbareni elementi koji potvrđuju njihovu ukotvljenost u likovnu baštinu Splita i upućuju na to da se njihov autor napajao antičkom baštinom grada pod Marjanom. Ornamentalni repertoar koji uokviruje figuralne prikaze Kristološkog ciklusa oslanja se na florealne motive Jupiterova hrama i Dioklecijanova mauzoleja, kao i ranosrednjovjekovnu pleternu skulpturu Dalmacije. Motivi koje Buvina preuzima, uključujući, među ostalima, ptice koje zoblju grozdove i životinje u prepletima vitica, potječu iz kiparstva, te ih on uspješno prenosi u medij drvorezbarstva.

Foto: Proleksis enciklopedija

No, njegovu cjelinu danas možemo tek djelomično razumjeti jer nedostaje njezin ključan dio – polikromija. Boja i pozlata su prekrivale svaki centimetar ulaznih vrata katedrale, te goleme kompozicije, visoke više od šest metara. Upravo je taj segment ovog važnog srednjovjekovnog djela istražen recentnim restauratorskim istraživanjima i omogućio nam je novi pogled na izgubljenu polikromiju splitskih vratnica.

Vratnice su recentno bile podvrgnute restauratorsko-konzervatorskom tretmanu pod palicom splitske restauratorice Žane Matulić Bilač. Više vrsta drva od kojih su načinjene, uključujući hrastovinu, orahovinu i drvo rogača, bilo je podvrgnuto restauraciji početkom dvadesetog stoljeća. Don Frane Bulić, konzervator Središnjeg povjerenstva za splitsko okružje je tijekom popravka katedrale i zvonika više puta poticao obnovu vratnica od 1889. do 1907. godine. Prema programu obnove tadašnjeg glavnog konzervatora Maxa Dvoraka, splitske su vratnice obnovljene 1908. godine sukladno tada važećim nazorima: čuvala se njihova starosna vrijednost i zatečeno stanje, osigurano je ojačanje kompozicije, te je uklonjena crvotočina koje je nagrizala drvo.

Restauraciju drvenih vratnica izvršio je češki restaurator Anton Švimberski, uz sudjelovanje splitske udruge drvodjelaca. Švimberskijev postupak je nesumnjivo usporio propadanje drva od kojeg su vratnice izrađene, no izmijenio je njihov izgled. Naime, postupak očuvanja se sastojao od impregnacije vratnica kuhanjem u tekućini prema receptu s početka osamnaestog stoljeća (od svakodnevnih sastojaka, poput octa, češnjaka, soli, papra, luka i absintova lišća). Kuhanje je uništivo crvotočinu, no ujedno i smanjilo izvornu romaničku plastičnost figuralnih kompozicija. Današnji dojam vratnica rezultat je opisanog postupka s početka prošlog stoljeća.

Današnja čokoladna boja drva ne odgovara nekadašnjoj bogatoj polikromiji

Nakon stotinu godina novi je zahvat bio svojevrsna „restauracija restauracije“. Bilo je potrebno do u detalje proučiti kako je taj davni postupak očuvao ali i izmijenio Buvinine vratnice, te donijeti odluku o narednim zahvatima. Cilj je bio doći do povijesno točnog izgleda vratnica i pokušati razumjeti koju je ulogu igrala polikromija u ukupnom dojmu. Ovaj recentni konzervatorsko-restauratorski projekt, proveden in situ, odstranio je nečistoću nataloženu u proteklih stotinu godina te se fokusirao na forenzičku analizu drva. Metodom C14 analizirani su uzorci drva (i potvrdili dataciju u trinaesto stoljeće) te je ustanovljeno čak dvadeset i pet vrsta alata koje je koristio Buvina i njegova radionica. Ustanovljena je, nadalje, paleta pigmenata koji su bili korišteni u oslikavanju, čime je dobiven novi uvid u istraživanje dalmatinskog romaničkog slikarstva. Iako je teško dočarati o kakvim se novim spoznajama točno radi, treba istaknuti da današnja čokoladna boja drva ne odgovara nekadašnjoj bogatoj polikromiji. Boja se na taj način promaknula u protagonista Buvininih vratnica o čemu bismo, bez ovog preciznog i minucioznog uvida u svaku poru vratnica, mogli samo domišljati.

Iz zabilješke iz prve polovice petnaestog stoljeća, iz prijepisa „Salonitanske povijesti“ Tome Arhiđakona saznajemo da je Buvina bio splitski slikar – pinctor de Spaleto – te da je izradio još jedno djelo za središte svoga grada. Na Peristilu, nekadašnjem središtu Dioklecijanove palače, a u srednjem vijeku svojevrsnom predvorju katedrale, izradio je lik svetog Kristofora, kojem danas nema traga. Monumentalne vratnice i – pretpostavljamo – također veliki prikaz sveca koji se slikao na pozicijama koje su bile vidljive putnicima, bile su dijelom koordiniranog programa. Prema srednjovjekovnoj legendi, svaki pogled na Kristoforov lik čuvao bi putnike od pogibelji toga dana. U latinskom se izvorniku za lik svetog Kristofora navodi termin „ymago et figura sancti Xpofori“ te nije moguće sa sigurnošću ustanoviti je li posrijedi bio zidni oslik ili drveni reljef sličan katedralnim vratnicama.

U netom objavljenom zborniku o vratnicama, pojedini su autori izrazili sumnju da je Buvina bio i kipar, smatrajući da se radilo o majstoru koji je samo oslikao bogato izrezbarene vratnice, koje je pak izradio neki neznani umjetnik. Štoviše, predloženo je da su rezbarene vratnice djelo umjetnika iz srednje Italije kojeg je u Split pozvao nadbiskup Bernard iz Perugie. Ponuđeni su i argumenti suprotni toj hipotezi koji inzistiraju na Buvininom autorstvu. Prvo, likovni mediji koje danas smatramo odvojenima, poput slikarstva i kiparstva, u trinaestom su stoljeću bili povezani i isti su umjetnici bili praktikanti u objema medijima. Drugi argument počiva na detaljnoj analizi dekorativnog repertoara vratnica. Ona potvrđuje da je autor bio duboko upoznat s motivima na splitskim antičkim spomenicima te da nije koristio općenita rješenja, koja bismo očekivali od ne-splitskog majstora.

Foto: Ministarstvo kulture i medija

Vezano, naposlijetku, uz podrijetlo Andrije Buvine, izneseno je nekoliko pretpostavki. Prema prvoj, ime „Buvina“ dolazi od latinske riječi bos, bovis (vol), a prema drugoj je posrijedi oblik talijanskog prezimena Bovina. Postoje, međutim i druge mogućnosti. Mogla je biti riječ o uvećanici riječi „buha“, o nadimku koji se pronalazi na Braču (u varijantama Buvinić ili Bovinić). Predloženo je također da nadimak Bovino u stvari znači Čiovljanin, stanovnik obližnjeg otoka, neposredno uz Trogir. Čiovo se u latinskim dokumentima naziva isola Bua, a obitelj „Buj“ se iz Trogira u Split preselila u prvoj polovici osamnaestog stoljeća.

Je li Andrija Buvina njihov daleki predak ne može se ustvrditi sa sigurnošću. No, kako bilo, njegovo će ime trajno ostati upisano u leksikon hrvatskih umjetnika i u početke hrvatske umjetnosti. Iako će njegovo podrijetlo, kao i specijalizacija (dakle pitanje je li primarno bio slikar ili kipar) i dalje ostati predmetom stručne rasprave, djelo koje je ostavio – monumentalne vratnice splitske katedrale – tajni su spomen umjetnosti i umješnosti stare Dalmacije. Njihova je vrijednost time veća jer pripadaju vrhuncima romaničkog stvaralaštva na tlu Hrvatske, zajedno s nešto kasnijim naslonima korskih klupa u unutrašnjosti splitske prvostolnice ili glasovitim Radovanovim portalom trogirske katedrale Svetog Lovre, djelima koja i danas, nakon prohujalih stoljeća, plijene svojom ljepotom i porukom iz davnina.