Budi dio naše mreže

Ljepota je u skladu, timskom stvaranju i jednostavnosti

'Kazalište je moj život, ono je dio mene', izjavila je glumica, redateljica, producentica i spisateljica Petra Radin, koja se kazalištem bavi od 1995. godine.

/ Mislava Bišćan

Tijekom karijere Petra Radin je režirala pedesetak predstava i događanja, među kojima su otvaranje Dječjeg festivala u Šibeniku, Dani Nikole Tesle, deseta godišnjica Noći muzeja, a najširoj javnosti poznata je po režiji kulturno-umjetničkog djela proslave 20. obljetnice vojno-redarstvene operacije Oluja 2015. godine. Petra Radin režirala je i otvaranja Adventa u Zagrebu 2016. te festival duhovne glazbe ‘Bonofest’ i Uskrsfest, u dva navrata, te Božićni koncert s Zagrebačkom filharmonijom i još mnoga događanja te brojne predstave za djecu i odrasle. Zajedno s Mario Kovačem osnovala je Kazalište ‘Tvornica lutaka’, u kojem je umjetnička voditeljica.

Petra Radin i Mario Kovač u Zoološkom vrtu najavili predstavu ‘Tarzan’ (foto: Petar Glebov/PIXSELL)

Sve što sam radila zvuči dosta šareno, jedna lutkarica režira vojni mimohod pa radi političke protokole pa malo ide u Advent pa radi o Nikoli Tesli, pa režira predstavu u Kazalištu slijepih i slabovidnih. Zaboravila sam što sam sve radila u životu i drago mi je da se toga mogu prisjetiti’, kazala je Petra Radin na početku razgovora za HKR.

Zanimalo nas je o čemu govori njezina najnovija predstava ‘Tarzan’ u kazalištu Tvornica lutaka?

Naravno da želim govoriti o Tarzana, ali ono o čemu najviše želim govoriti je to da mi danas ne stajemo, uopće na hvatamo trenutak, ne osluškujemo i nismo prisutni, niti budni, nego samo trčimo kroz život. Možda je baš to glavna tema ‘Tarzana’, koji je potpuna suprotnost svemu tome.

Jednom ste prilikom izjavili da je kada se radi predstava uvijek važno artikulirati poruku i učiniti je prepoznatljivom? Mir, osluškivanje, tišina, povezanost s prirodom poruke su ‘Tarzana’. Koje inače poruke šaljete svojim predstavama?

Mi se trudimo najviše govoriti jezikom ljubavi i za nas ne postoje granice, ne postoji ništa po čemu razlikujemo ljude, mi prepoznajemo samo srce. I mislim da je ono što najviše želimo artikulirati i približiti djeci – jednostavnost. U toj jednostavnosti se krije cijelo bogatstvo. Danas se ljudi u kulturi, umjetnici prije svega, trude se biti posebni. To je taj naš ego, kada se trudimo po nečemu biti zapamćeni. A zapravo je najveća ljepota u skladu, u timskom stvaranju i u jednostavnosti. Kada naprimjer imate scenografa koji želi da njegova scenografija bude primijećena, odmah predstava gubi balans. Mi smo jedan uigrani tim ljudi koji gleda viši cilj, a taj cilj je da do djece dopre ono što je nama najvažnije – a to je igra, igra i opet igra. Kazalište je živo, ono je spoj svih umjetnosti, a kod nas nijedna predstava nije ista jer mi osluškujemo djecu. Oni su naše gorivo i mi iz njih crpimo svu kreativnost. Mi ne želimo djeci govoriti što treba, a što ne. Mi se trudimo u njima probuditi taj žar da oni požele biti bolji ljudi.

Rekli ste da imate sjajan tim ljudi s kojima surađujete. Jedan od vaših suradnika je poznati pijanist i skladatelj Matej Meštrović. Ovo nije prvi puta da surađujete, kako je došlo do te suradnje? Mnogi bi voljeli da im Matej Meštrović sklada glazbu za predstavu.

Petra Radin i Mario Kovač (foto: Petar Glebov/PIXSELL)

Matej Meštrović je također dijete. Kod nas je uvjet za suradnju – biti dijete, a to je također i njegov uvjet za suradnju. S njim radim i mimohod i advent i predstave za djecu, potpuno različite projekte. On je apsolutni genijalac i s njim raditi je najljepša stvar na svijetu.

Osim ‘Tarzana’ ovih se dana u Zagrebu može pogledati još jedna vaša predstava ‘Slikareva ruka’ u Umjetničkom paviljonu gdje je u tijeku izložba ‘Vlaho Bukovac i Alexandre Cabanel – povijesni susret učenika i učitelja’. Kako je predstava nastala?

Nadahnuće za tu predstavu dobila sam kada sam ravnateljici Umjetničkog paviljona nosila kostim sv. Nikole koji mi više nije trebao. Ideja je bila napraviti predstavu koja će djeci približiti likovnu umjetnost, jer se iza svakog umjetničkog djela krije neka priča i sati i sati rada, a djeca najčešća samo nezainteresirano prođu pored tih djela. Ravnateljica je ideju prihvatila i dogovorili smo da predstavu napravimo za 120. obljetnicu Umjetničkog paviljona kojeg također dugujemo Vlahu Bukovcu. Išla sam malo istraživati i našla sam jednu genijalnu priču koja je istinita, a onda vam je samim time i draža. Priča govori o tome da ne odustajemo, kao što nije odustao ni Vlaho Bukovac nakon svih neuspjeha koji su mu se dogodili. Predstava je besplatna za sve one koji kupe ulaznicu za izložbu. Na toj predstavi ćete imati najskuplju scenografiju na svijetu jer su oko vas slike vrijedne i po nekoliko milijuna eura. Naša predstava je o Bukovčevom posjetu Cabanelu u Parizu, prof. ga je odbio, ali Bukovac nije odustao i tražio je da mu ipak pruži priliku. Ostalo je povijest, primio ga je u svoju klasu i dana imamo Bukovca i Umjetnički paviljon.

Spomenuli ste nadahnuće, je li vam vjera u životu i radu važna?

Meni je vjera doista bitna, ali kao i svi ljudi često zaboravim. Mi jako lako upadamo u zamke ega, pogotovo mi umjetnici. Često zaboravljamo Onog tko nam je bitan i zbog kojeg smo tu. Moja molitva je najčešće: ‘Bože, molite da da nikada ne odem od tebe’. Teži je put u vjeri, ali je puno slađi i ljepši i mir koji Bog daje nitko ne može dati. A moj odnos s mojim glumcima i izbor suradnika nikada nije povezan s vjerom, bitno je srce po kojem se mi prepoznajemo. Oni imaju jako puno poštovanje prema mojoj vjeri i nikada se zbog toga ne osjećam isključeno, dapače.

Predstava ‘Radio – Tesla’ u Smiljanu (foto: Goran Sekula/HaloPix/Pixsell)

Osim predstava režirali ste mnoge velike događaje kao što je bio mimohod, odnosno kulturno-umjetnički dio proslave 20. obljetnice vojno-redarstvene operacije Oluja 2015. godine. Režirali ste otvaranja Adventa u Zagrebu 2016. godine, festivale duhovne glazbe ‘Bonofest’ i Uskrsfest, Božićni koncert s Zagrebačkom filharmonijom i mnoge druge. Kako je raditi izvan kazališta?

Poniznost i suradnja su polaznica od koje sve kreće. I rad sa Crkvom i rad s vojskom je dosta sličan, i Bogu hvala na tom radu jer mi je dao red. U tom radu sam otkrila jednu prekrasnu stvar, a to je da je u redu najveća kreativnost. Do tada sam mislila potpuno suprotno. I od početka rada sa Crkvom, s Kazalištem slijepih i slabovidnih i s vojskom mislim da sam se umjetnički počela razvijati u jednom drugom smjeru. Meni su to najljepše suradnje i najveću slobodu kreative sam imala upravo u tim suradnjama. Jedna od takvih suradnja je i ona sa sjemeništarcima sa zagrebačke Šalate prema kojima imam veliko poštovanje, jer je riječ o djeci koja su život odlučila posvetiti Bogu.

Kontaktirajte nas

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja