Svaki je 'Camino' priča za sebe, jer svaki čovjek na tom drevnom hodočašću traži i, svjesno ili nesvjesno, otkriva jedan dio izgubljenog 'sebe' u odnosu s Bogom, hodajući stopama brojnih 'peregrinosa' koji su utabali staze puta prema grobu apostola Jakova u Santiago de Composteli još od XI. stoljeća. Hodočasnička priča Ivice Bote iz Splita svjedočanstvo je duhovnog preporoda koji je doživio hodajući 40 dana do groba apostola Jakova.
Ivica Bota, inženjer građevinarstva iz Splita, na Camino se odvažio poći u svojim umirovljeničkim danima. Prije četiri godine hodočastio je francuskom, a prije tri godine i portugalskom rutom, nakon čega je pripremio izložbu fotografija s Puta u više hrvatskih gradova, a zatim i napisao knjigu ‘S Prijateljem na Putu sv. Jakova’ u kojoj na prvim stranicama ističe: „Ima dana kojih se sjećamo cijeli život, dana koji nam nešto znače… Ima dana i kad nam se nešto dogodi, a ne znamo što se zapravo dogodilo ni zašto se dogodilo… Ima dana koji nisu slični drugim danima, koji izlaze iz svakodnevne kolotečine. Kada osjetite takav dan, nemojte odmahnuti rukom i reći: Nije to ništa, nije to za mene. Nećete biti ni svjesni da doživljavate preporod, duhovnu nadogradnju onoga što imate u sebi.”
Upravo je takav preporod doživio sam Bota hodajući 40 dana do Santiaga, o čemu je posvjedočio u emisiji Put pod noge HKR-a.
„Taj Put je nešto što čovjeka nadograđuje, daje čovjeku drugačiju sliku sebe. Otkad sam se vratio s Puta, nisam podigao glas ni na koga. Nisam se naljutio ni na koga. Osjećam povezanost i prisnost s drugim ljudima, jer ljubav koju osjećamo na Putu prenosi se i na naš svakodnevni život kad se vratimo.”
Osim hodočasnika, na Camino danas dolazi i mnogo turista i pješaka. Svaki od njih kreće iz različitih unutarnjih poriva. Ivica Bota svjedoči kako nije bilo jednostavno krenuti na put; morao je ostaviti obitelj i sve svakodnevne obveze, a povrh svega nije znao smisao tog puta. „Nisam se zavjetovao, ali našao sam smisao u molitvi. Svaki dan sam odlučio moliti za nekoga, za jednu osobu, za grupu ljudi, za neku obitelj, za žive, za mrtve, za prijatelje, neprijatelje, bolesne, zdrave… i napravio sam si taj popis od prvog do posljednjeg dana za koje ću se moliti. Prvi dan sam molio za one za koje nema tko moliti, a posljednji za sve one za koje sam zaboravio moliti.” Naposljetku je upravo u molitvi pronašao odgovor koji je tražio na samom početku putovanja, a ono što ga je dotaklo prenio je i u svoju svakodnevicu. „Ljubav je nešto što na Putu sretnete i to će ostati u vama do kraja života, taj osjećaj mira i spokoja koji doživite. Molio sam da taj osjećaj koji sam ja imao Bog prenese i na ljude za koje sam molio.”
U svojoj knjizi opisuje i neke posebne događaje koji su mu se usjekli u sjećanje, poput onoga s prvog dana hodočašća kad je nakon jutarnje mise u crkvi na svom tijelu osjetio poseban blagoslov koji ga je ganuo do suza.
No, Put nije jednostavan, reći će također. Osim raznih iskušenja, može doći i do većih poteškoća, pa čak i do kobnih situacija. Da se čovjek uvijek mora pripremiti i na ono najgore potvrđuju križevi na Putu sv. Jakova. „Sretao sam dosta križeva koja su napravljena kao odmorište za hodočasnike. To samo pokazuje da je Put živ, na Putu se i voli i umire. Ima primjera i ljubavi na Putu gdje su se hodočasnici upoznali, vjenčali i žive Caminu.”
Nakon Puta, svjedoči Bota, promijenio se njegov molitveni, kontemplativni život. „Inače sam inženjer i bio sam dosta odsutan od kuće, mnogo sam radio na terenu. Sada, ne samo da sam se promijenio u smislu razmišljanja i praktičnog odlaska u crkvu, već i u smislu toga da neke stvari počinjem shvaćati, o nekim stvarima o kojima nisam razmišljao počinjem razmišljati. Otvaraju vam se novi pogledi i nova razmišljanja na život i na religiju.”
Cijelu emisiju Put pod noge poslušajte ovdje: