Uvod

Danas ćemo razmišljati o jednoj nekad vrlo važnoj i vrijednoj komponenti ljudskog života, a danas ako ne prezrenoj, onda ne dovoljno cijenjenoj: o vrijednosti šutnje koja vodi do sabranosti. Ovo razmišljanje neka bude podsjetnik na krepost koja danas najčešće manjka svima nama, a jedna je od velikih potreba duše. Čovjek ne živi sam već zajedno s drugim ljudima. On je socijalno biće. Preko riječi i govora iznosi sebe drugima, saopćava sebe, svoje misli, želje, nakane. Pomoću riječi i govora spoznaje drugoga. Govor je sredstvo međusobnoga komuniciranja, bez njega bi život bio težak, neljudski. Govor i riječ su nam potrebni da bismo mogli drugoga čuti i shvatiti. Ali još više nam je za to potrebna šutnja, osluškivanje i slušanje drugoga. Tek: ako mi zašutimo i pažljivo drugoga slušamo, shvatit ćemo što nam želi saopćiti i reći. Ako ne znamo ušutjeti i drugoga slušati, nećemo ga moći ni shvatiti, odnosno to je znak da ga i ne želimo shvatiti. Ne vrednujemo dovoljno njegovu riječ, a time niti njega samoga.

Čovjek je biće koje govori, biće koje se izražava i otkriva pomoću riječi. Govor ‘izdaje‘ čovjeka, on ga kvalificira, ukazuje na čovjekovu vrijednost. Čovjek se uči govoru, hoće da njegov govor bude na visini i smišljen. Da bi čovjekov govor bio zaista smišljen, značajan i sadržajan, potrebno je da se čovjek prije nego izgovori riječi sabere i dobro razmisli, potrebno je da zašuti i da sve dobro izvaga. Potrebno je šutjeti da bismo znali govoriti. Životna je stvarnost da se šutnjom dolazi do prave mudrosti, a prevelikim govorom dolazi se do grijeha. Sveti Ambrozije u tome smislu poručuje: ‘Učimo se šutjeti da bismo znali govoriti: mnoge sam vidio da su griješili radi govora, jedva kojega radi šutnje‘. I Sveto pismo opominje: ‘Mnogo govoriti nije bez grijeha, i tko kroti svoj jezik taj je mudar‘ (Mudr 10,19). ‘Tko jezikom ne griješi, taj je savršen čovjek‘ (Jak 3,2). I narodna mudrost uči nas šutnji kada kaže da je govoriti srebro, a šutjeti zlato. Samo onaj čovjek koji dobro razmisli ono što kaže mudro i pametno će to reći. Prije ispeci pa onda reci – uči nas narodna mudrost. Potrebno je dobro ispeći misao u šutnji i sabranosti pa tek onda je objelodaniti govorom i riječju. Inače prijeti opasnost da naše riječi budu bez značenja, bez sadržaja, bez smisla, da budu isprazne riječi. Kao takve one očituju nutarnju beznačajnost i besadržajnost čovjeka, otkrivaju luda a ne mudra čovjeka.

Potrebno je dobro ispeći misao u šutnji i sabranosti pa tek onda je objelodaniti govorom i riječju.

Stoga šutnja pomaže govor, ona nije nijekanje riječi, već njezino osmišljenje, njezina pomoć. Mudar čovjek govori malo, ali pametno, više šuti i razmišlja, a manje govori. Zato u Crkvi i postoje redovi koji žive i gaje veliku šutnju i sabranost. Oni nastavljaju veliku tradiciju kontemplativnoga života i podsjećaju ljude da je šutnja mjesto gdje se čovjek pokazuje čovjekom i zato mu je
ona tako potrebna. (Film Velika šutnja o životu kartuzijanaca postigao je neslućeni uspjeh)

1. Smisao i potreba šutnje

Moderni čovjek i život usmjereni su na aktivnost, na rad, na pokret, na dinamiku. Čovjek je neprestano u pokretu, nikada nema vremena, leti na sve strane, zaokupljen je mnogim i raznovrsnim brigama i problemima, daje se u raznolike aktivnosti. Lako se daje zavesti od aktivnosti, ma kakve god one bile. Čovjek kao da bježi od samoga sebe dajući se u aktivnosti. Usprkos svemu čovjek ipak osjeća da se neke bitne dimenzije njegova bića mogu ostvariti jedino u šutnji, u sabranosti, u određenoj samoći. Potrebno je ušutjeti i sabrati se, doći k sebi, da bi život bio osmišljeniji, čovječniji, zdraviji, ljepši i lakši. Sabranost i šutnja su prava terapija modernome čovjeku i životu. Povremeno se povući iz aktivnosti u sabranost i šutnju, prava je potreba modernoga čovjeka. To je lijek osobito njegovu psihičkome i duševnome zdravlju, koje naravno ima velikih pozitivnih posljedica i za samo fizičko zdravlje. Kada bi čovjek znao više šutjeti i biti sabran, sigurno bi se manje živcirao, njegova bi psiha bila mirnija i zdravija. Današnji životni tempo čini nerijetko ljude bolesnima. Izlaz iz te bolesti nalazi se u sabranosti i šutnji. Povremeno povlačenje u samoću, šutnja i sabranost krijepe čovjekovo zvanje i poslanje, pomažu mu da se bolje suoči sa svojim odgovornostima i zahtjevima svojega zvanja. Inače mu prijeti opasnost da bude razapet od svakidašnjih aktivnosti i preokupacija.

Sabranost i šutnja su prava terapija modernome čovjeku i životu.

Čovjek ne živi samo u zajedništvu s drugim ljudima već i u zajedništvu s Bogom. U svome životu i razgovoru s Bogom treba dopustiti da mu Bog govori, treba Boga pažljivo slušati. Zato treba šutjeti i biti sabran. Šutnja mu je potrebna da bi čuo Boga koji mu govori. Onoliko koliko je čovjek sposoban šutjeti i biti sabran toliko će se moći otvoriti Božjoj riječi da se ona u njemu nastani. Preveliko govorenje prijeti da ne čujemo Boga koji nam govori. Lijepo nas u tome poučava sveti Augustin.‘Timeo Dominum transeuntem et non revertentem‘. (kairos) (Evo na vratima stojim i kucam… Otk) Bog neprestano govori, njegova je riječ ‘trajan govor perpetua locutio‘ (sv. Augustin) i da bude primljena uvijek traži ozračje šutnje. potrebno je ostvariti šutnju ne radi nje same, već radi potrebe Boga, da bismo ga mogli susresti, čuti, slušati. Šutnja i sabranost su u prvome planu u duhovnome životu. U sabranu čovjeku se prepoznaje Bog. Šutnja je stoga potrebna da čujemo Boga, da ga susretnemo, da se s njime što bolje sjedinimo, da njegovu riječ što bolje čujemo i upijemo.

Nema dobre molitve bez šutnje i sabranosti. Šutnja pogoduje molitvi, ona je nužno ozračje za pravu molitvu. Ona je ‘početni takt u molitvenom razgovoru s Bogom‘. Šutnja rađa molitvu, ona joj je izvor i počelo. Savonarola je to lijepo kazao: ‘Šutnja je majka molitve, a otac joj je samoća.‘ Kontemplativci su uvijek bili gladni šutnje upravo stoga da bi mogli što bolje ponirati u Boga, da bi mu se mogli što bolje približiti. Oni nas uče da nema prave molitve ako se ona ne događa u klimi šutnje i sabranosti.

2. Šutnja u Svetom pismu

Sveukupna povijest spasenja i Sveto pismo svjedoče nam da se Bog otkriva čovjeku u samoći, u pustinji, u šutnji. Šutnja je mjesto susreta Boga i čovjeka, samo u dubokoj šutnji čovjek susreće zapravo Boga. U pustinji, susreli su Boga Izraelci, Izraelski narod se stvara kao narod upravo hodeći kroz pustinju. Pustinja je sinonim sabranosti, šutnje, razmišljanja, slušanja Boga. Prema divnoj slici proroka pustinja je doba prve ljubavi, mjesto gdje se divno doživljava blizina Boga. Nikad Izrael nije osjetio svoga Boga tako blizu kao u svojim pustinjskim godinama. Bog hoće da čovjeku govori k srcu i zato ga vodi u pustinju (Hošea). Primjer osobne pustinje: Kada Bog nekoj osobi povjerava određeno zvanje i poslanje da takvu osobu uvijek traži i nalazi u osami, u pustinji, u šutnji, ili je odvodi u osamu i pustinju. Pustinja, osamljenost, šutnja jesu uvjet za velika djela koja Bog izvodi preko određenih osoba. Sjetimo se Abrahama koji treba sve ostaviti i zaputiti se u nepoznato; sam Mojsije susreće Boga u pustinji kod stada i tu prima poslanje da izbavi i oslobodi izabrani Božji narod, u tihom lahoru i šutnji susreo ga je prorok Ilija. Sam Gospodin Isus pokazuje nam svojim životom da je potrebno povući se u šutnju i osamu prije odlučujućih životnih koraka.

Pustinja, osamljenost, šutnja jesu uvjet za velika djela koja Bog izvodi preko određenih osoba.

Provodi četrdeset dana u pustinji sam udaljen i odijeljen od svijeta i svakidašnjega života u molitvi i tišini prije svojega javnoga nastupa. U pustinji se priprema za svoje poslanje. U pustinji je sam s Ocem. Sve i svakoga drugoga je ostavio kroz to vrijeme. Prije postavljanja apostola Isus se povlači u dugu molitvu. Cijelu noć je sam u tišini i šutnji moleći se pred tako važan čin. Isus nam daje primjer molitve u osami i šutnji. Cijele noći provodi u molitvi sam. Kasnije će te iste apostole učiti da i oni čine isto, odvodeći ih na samotno mjesto da se malo odmore. Jednako je postupio i u vrhunskom trenutku svojega života, u času svoje muke. Ostavlja apostole, udaljuje se od njih i moli sam, sam je s Ocem. Sveti Pavao prije svoga apostolskoga djelovanja povlači se u pustinju i samoću. I upravo u to vrijeme bio je uzdignut do vrhunca kontemplacije (usp. 2 Kor 12) i vidio ono što oko nije vidjelo i čuo ono što uho nije čulo. Tada je uvidio da mu je živjeti Krist.

3. Narav i oblici šutnje

Čovjek šuti onda kada drži zatvorena usta, kada to zahtijeva povjerenje drugoga, njegova profesionalna dužnost, taktičnost, poštovanje drugoga, ljubav prema drugome. Čovjek šuti onda kada ne govori, a mogao bi govoriti, kada se obuzdava o svome govoru i njime vlada, kada je gospodar svojih riječi i uopće svojega govora. Ima pogrešnih oblika šutnje: plašljivo i kukavičko mučanje; tupa, mrtva, dosadna šutnja; šutnja neznanja, kad netko ne zna što će reći; šutnja zbog osamljenosti; šutnja stida i krivnje; šutnja zbog oholosti, zbog nadutosti, zbog prezira; ledena šutnja. Obično se šutnja dijeli na vanjsku i nutarnju.

Vanjska šutnja je najprije šutnja riječi. To je uzdržavanje od riječi onda kada bi čovjek mogao govoriti, ali je uvjeren da je bolje ne govoriti, da je bolje šutjeti, i zato ostaje u šutnji. Govori malo s drugima, malo sa stvorenjima, a mnogo s Bogom. Vanjska šutnja riječju preduvjet je za nutarnju šutnju. Tko ne zna i ne može šutjeti jezikom taj ne zna i ne može šutjeti ni srcem. Vanjska šutnja se ne ostvaruje samo ne izgovaranjem riječi i kontroliranjem vlastitog govora. Ona podrazumijeva i zahtijeva i izbjegavanje prebučnih aktivnosti i prevelikog aktivizma. Potrebno je i u radu i u djelovanju imati mjeru, znati se zaustaviti, smiriti i odmoriti. Čovjek koji neprestano trči, koji je stalno u pokretu, koji nikada nema vremena za sebe ni za druge, kojemu uvijek još nešto nedostaje, takav čovjek nije u stanju šutjeti. Vanjska šutnja zahtijeva ne samo šutnju riječju, već i šutnju djelima i radom, izbjegavanje bučnosti (tv, radio, muzika…) i trke. Ona je nužni uvjet za nutarnju
šutnju.

Unutarnja šutnja je smirenost mašte, misli, želja, osjećaja, ugodnosti, simpatije, strasti, briga, planova, itd. Nutarnja šutnja je najpogodniji teren za istinsko sjedinjenje s Bogom. To je odsutnost rastresenosti. Nutarnja šutnja nije ništa drugo nego ono što mi obično nazivamo sabranošću. Romano Guardini opisuje u čemu se sastoji nutarnja šutnja odnosno sabranost. To je u prvom redu nutarnje smirenje, smirenost. Čovjek se ne da zavesti od planiranja, htijenja, briga, strahovanja, strasti, razgovora, novina, knjiga. Potrebno je stati pred samoga sebe i pred Boga i osloboditi se svega što čovjeka rastresa. Sabranost je nadalje biti prisutan, to jest biti uvijek na svome mjestu, biti ondje gdje mi je dužnost biti i ne biti negdje drugdje. Sabranost je nutarnje stanje pažnje, spremnosti, prisutnosti pred Bogom. Naravno gledajući sabranost je koncentracija na ono što činimo. Nadnaravno gledajući to je nužni i nenadomjestivi čimbenik za slušanje Boga.

4. Uvjeti i putovi šutnje

Prvi i najvažniji uvjet jest da je osoba uvjerena u potrebu i vrijednost šutnje. Tek tada će se truditi i šutjeti. I koliko je ta svijest dublja i jača, toliko će se i više napora ulagati i više energije imati za postignuće šutnje. Da bi netko mogao šutjeti i biti sabran potrebno je da je sposoban druge i Boga slušati. Tko nema sposobnosti slušati i tko samo drugima govori, taj ne zna niti može šutjeti. Potrebno je imati smisla i sposobnosti za slušanje, ne govoriti uvijek, ne nametati svoje mišljenje, znati slušati. To vodi do šutnje i pomaže je. Put do šutnje jest htjeti šutjeti, imati volju za šutnju, vježbati se u šutnji, sebe prisiliti na šutnju. Šutnju treba naučiti. Nijedna krepost nam ne dolijeće. Kao i svaku drugu krepost tako i šutnju treba strpljivo i s ljubavlju naučiti. Potrebno je kroti ti vlastiti jezik, potrebno je postiti jezikom: kloniti se svakog suvišnog brbljanja, gluposti, ludog govora, ogovaranja, vrijeđanja.. Potrebno se je opustiti, staviti se u svoju i Božju prisutnost i to pomaže i vodi do prave šutnje. Susresti sebe u svojoj nutrini, to jest šutjeti i biti sabran, zahtijeva ozbiljan napor, dugo vježbanje, ozbiljnu osobnu askezu.

Potrebno se je opustiti, staviti se u svoju i Božju prisutnost i to pomaže i vodi do prave šutnje.

Za šutnju je potrebna i samoća. Samoća je divno sredstvo da se čovjek nauči šutjeti. Mnogi se boje samoće jer ona čini da se čovjek suoči sa samim sobom i da otkrije i svoje negativne strane, da otkrije svoju unutarnju prazninu, što mu nije drago. I da do toga ne dođe čovjek često zavarava samoga sebe, bježi od samoga sebe utječući se zaposlenosti, aktivnostima, brbljanju, društvu. Čovjek se ne smije bojati biti sam, suočiti se u samoći sa samim sobom. To dapače treba činiti, tražiti, ostvarivati, ostajući sam u kući, u sobi, šetajući u prirodi. Priroda nam pomaže da otkrijemo sami sebe, da sebe bolje upoznamo u tišini i samoći šume, planine, mora.

Umjesto zaključka dvije misli:

Prva je Pascalova: U ljubavi i religiji šutnja je često rječitija od riječi. Druga je Pape Pavla VI.: Šutnja je duboka aktivnost ljubavi koja osluškuje.