Religiozne težnje u čovjeku

Čovjek je sam sebi nepoznanica. Dolazi na zemlju, a ne zna odakle i zašto. Odlazi s nje, a da nije do kraja shvatio ni sebe ni svijet oko sebe. Čovjek je stoga neumorni istražitelj. U njegovoj naravi postoji potreba da traži, ispituje, skida veo s tajne života. U to traženje spada i čovjekova religioznost, otvaranje nekom vrhovnom biću kojemu je podložan. To otvaranje višem biću, tj. čovjekova religioznost može biti kanalizirana, institucionalizirana, može imati razna sredstva na raspolaganju u pristupu tom višem biću. U tom slučaju govorimo o religiji. Religijom čovjek želi nekim ustaljenim i potvrđenim putovima pronaći onoga koji ga nadilazi. U židovstvu, kršćanstvu i islamu čovjek otkriva to biće kao osobu, kao osobnoga Boga koji ga je stvorio i drži u rukama njegovu egzistenciju. Religijom čovjek pokušava otkriti tajnu smrti i svijeta poslije nje, iskusiti svemoćno osobno biće koje naslućuje i u svojim se dubinama nesvjesno ili polusvjesno susreće s njim.

Čovjekovu religioznost, uz razumsku spoznaju, čini i pokret volje. Čovjek se u nutrini pokreće da dođe u dodir s Božanstvom. Volja je, dakle, uz pristanak razuma nositelj religioznog života. U religiji je dotaknuta najdublja čovjekova stvarnost i zato se u njoj nalazi najviše dostojanstvo. Kršćanstvo je jedinstveno među religijama i različito od svih ostalih, jer prihvaća Boga koji nam je govorio u i po Isusu Kristu, prihvaća Isusa Krista kao Božje utjelovljenje, kao Božje samodarivanje u osobi konkretnog povijesnog čovjeka.

Istinska vjera kao otvaranje i životno prihvaćanje Boga koji neizmjerno nadilazi čovjeka nikad nije bila laka. Osim što svako vrijeme ima svoje otpore i prigovore, čovjek nikada do kraja ne može dokučiti Boga. Činjenica je da Bog uvijek ostaje izazov za čovjeka, da se čovjek uvijek proteže prema njemu i u tom «protezanju» može stvoriti nekoga boga po svojoj mjeri, lažnoga boga, idola koji će biti djelo njegova uma ili njegovih ruku.

Danas vjernik opaža da živi u ozračju koje uvijek ne pogoduje vjeri. To ozračje često nudi udobna rješenja koja utiru put krivom poimanju Boga i oblikovanju Boga koji je najčešće po mjeri čovjeka.

Tko je za mene Bog?

Svakodnevno smo obasuti reklamnim oglasima najrazličitijih vrsta. Gatari u dlan, vidovnjaci, znalci čarobnih zapisa, bioenergetičari i mnogi drugi spremni su pružiti «najjasnije, točne odgovore od rođenja do smrti» i s «matematičkom će preciznošću riješiti sve probleme». Dakako, uz dogovoreni sastanak i odgovarajuću novčanu naknadu.

Usprkos prevarantskom ozračju, koje je vidljivo u različitim sredinama, zanimanje za magiju ne otpada. U svakom staležu i u svakoj kulturi susrećemo vračare, gatare i astrologe koji su spremni dati svoje objašnjenje za svaki javni i privatni događaj. Susrećemo one koji su sposobni Boga i njegove moći upregnuti u vlastita kola i prohtjeve. Takvim praksama Boga se ne samo prikazuje po mjeri čovjeka, nego ga se koristi za ljudske želje i planove. Pitamo se: Zašto toliki ljudi pribjegavaju magijskim i spiritističkim činima, propitivanju zvijezda?

Otkud toliko povjerenja u ljudske moći i mogućnosti?

Potrebno je upozoriti na pojave koje nisu u skladu s ispravnim štovanjem Boga. Prvu vrstu takvih pojava sačinjava štovanje pravog Boga na neispravan način, a drugu štovanje kao Boga onoga što nije pravi Bog. U prvom slučaju radi se o raznim vrstama praznovjerja, a u drugom slučaju o idolopoklonstvu, magiji, čaranju, spiritizmu, itd.

Štovanje pravoga Boga na neispravan način

Ovdje govorimo o praznovjerju kao neispravnom izražaju vjere. Neispravan način štovanja pravoga Boga pretpostavlja da onaj koji ga tako štuje želi njime zagospodariti, podvrći ga svojim moćima, ili želi pravoga Boga svesti na nekakve kozmičke uzroke ili nepoznate sile. Praznovjerje je vrlo često spojeno i s pretjeranim formalizmom. Dostatno je obaviti neki religiozni čin, a Bog onda mora učiniti svoje. Tko dovoljno ne vodi računa o vjeri i osobnom predanju Bogu, lako upada u jednostrano precjenjivanje vanjskih oblika kulta i ceremonija. Posebna je opasnost od praznovjerja u bogoštovlju kad kršćanin štuje Boga formalistički, kada vrši neke čine, a srcem, pameću i osobnošću je daleko. Ili, kada iznosi neistinite privatne objave i pokušava privući ljude za nekakvu svoju viziju Boga, onu koja je daleka od onoga što, primjerice kršćanima, Crkva nudi za vjerovanje.

Bogoštovlje može biti i isprazno. Tu se radi o raznim čašćenjima i štovanju Boga koji to nije, koji je protivan Isusovoj objavi u Evanđelju, pa stoga i pravom poimanju Boga. U tim oblicima kulta i čašćenja često puta ima primjese magije. Kao da Bog nasjeda na razne nerazumljive formule i ponavljane radnje, kao da ga one mogu prisiliti da djeluje na određeni način. Tu je slika o Bogu potpuno po ljudskoj mjeri. Kao što se čovjeka može udobrovoljiti nekim radnjama, čak i prisiliti na neke poteze, misli se da se tako može i Boga. Istina, Bog jest tajnovit, ali čovjek ne može utjecati na njega da otkrije sebe ili aktivira svoje moći.

Drugo je kada o Bogu progovaramo antropomorfistički. To nije pokušaj ovladavanja Bogom, nego pokušaj predočavanja njegova lika, a to je čovjeku uvijek dozvoljeno. Nije dozvoljeno to predočavanje potpuno identificirati s Bogom. Tek tada je to kriva slika o Bogu po mjeri čovjeka. Toga, nažalost, nerijetko ima i kod raznih oblika pučkih pobožnosti, primjerice kad se očekuje da će molitva biti uslišana radi određenog broja molitava, radi ove ili one formule, radi niza molitava («lančić sv. Ante») pred ovim ili onim kipom, položaja kipa ili broja svijeća. U takvom se bogoštovlju ne daje prvenstvo Božjoj dobroti nego nečem što je isprazno, nevažno, sporedno.

Ispraznost tih pobožnosti sastoji se u tome da se sva važnost daje stvarima koje su po sebi nevrijedne i sporedne, ili osobama koje su vrijedne, ali samo kao svjedoci Božje dobrote i ljubavi. U štovanju svetaca i njihovih likova treba štovati nevidljivoga Boga, a čast koju njima iskazujemo zapravo je čast Božjim dobročinstvima u njihovu životu. Molitve koje njima upravljamo odraz su našega uvjerenja u općinstvo svetih, u zajedništvo nebeske i proslavljene Crkve, odraz su uvjerenja da oni mogu biti naši zagovornici pred Bogom u čijoj nazočnosti sada žive. Kriva je slika Boga ili Bog po mjeri čovjeka kada mu se pristupa kao da je on u vlasti svetaca, kao da oni mogu kod njega postići što god hoće.

Idolatrija

Idolatrija je u strogom smislu iskazivanje božanskih časti nekom stvorenju na način kako se štuje pravoga Boga, primjerice paljenje tamjana, prinos žrtava pred nekim djelom ljudskih ruku. U širem smislu idolatrija je «obožavanje» ili postavljanje nekoga ili nečega na najviše mjesto i spremnost da se sve drugo pogazi radi tog bića ili te ideje, primjerice štovanje prirode, osobe, države, kult ljepote, itd.

Stari zavjet osuđuje idolatriju i naglašava da izabrani narod mora ustrajati u vjeri i poklonstvu pravom Bogu: «Nemoj imati drugih bogova uz mene. Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi» (Izl 20, 3-5). Prema proročkoj poruci okretanje idolatriji znači nevjernost Bogu i ludost.

U Novom zavjetu sv. Pavao odlučno odbacuje idolatriju jer uočava povezanost grješnosti i nemorala s idolatrijom. U poslanici Rimljanima Pavao piše: «Jer premda upoznaše Boga, ne iskazaše mu kao Bogu ni slavu ni zahvalnost, nego ishlapiše u mozganjima svojim te se pomrači bezumno srce njihovo. Gradeći se mudrima, poludješe i zamijeniše slavu neraspadljivog Boga likom, obličjem raspadljiva čovjeka, i ptica, i četveronožaca, i gmazova. Zato ih je Bog po pohotama srdaca njihova predao nečistoći te sami obeščašćuju svoja tijela, oni što su Istinu – Boga zamijenili lažju, častili i štovali stvorenje umjesto Stvoritelja, koji je blagoslovljen u vjekove» (Rim 1, 21-25). Pavlov stav vrijedi za idolopoklonike svih vremena, pa i današnjih. Kod kršćanina koji se udaljio od Evanđelja sasvim se jasno uočava da, ako ne časti pravoga Boga, sebi podiže krivoga Boga da mu iskaže božanske počasti.

Upad u idolatriju obično se događa postupno. Najprije dolazi do kolebanja u vjeri, a onda se rađa težnja za vrednovanjem samo ovozemnih dobara. Možemo reći da su čimbenici koji dovode do idolopoklonstva redovito sljedeći: dugi niz malih nevjernosti, utjecaj sekularizacije, nemarnost u vjerskom životu i nemoralni život.

Okultizam

Pojave koje susrećemo na području okultizma možemo podijeliti u tri skupine. Sve te pojave govore o čovjeku koji pokušava skrojiti Boga po svojoj mjeri.

• gatanje: nastojanje čovjeka da dođe do određene spoznaje do koje ne može doći ni znanjem ni vjerom.

• isprazno postupanje: pripisivanje određenim stvarima moći koje one nemaju

• magija: nastojanje čovjeka da postigne izvanredne učinke pomoću neadekvatnih radnji i sredstava.

Gatanje

U čovjeku je praiskonska želja da dozna skrivene tajne i buduće događaje, pa i one koji su ovisni o slobodnoj ljudskoj volji. Različite su vrste gatanja, a neke od njih su:

• Spiritizam: zazivanje duša umrlih. Bilo bi praznovjerje držati da se duše pokojnika moraju javiti ispraznim dozivateljima. Priređivanje spiritističkih okupljanja je zabranjeno kao i pasivno sudjelovanje na njima, bez ikakvog razloga.

• Astrologija: bavi se «proricanjem» sudbine ljudi iz položaja zvijezda. Astrolog gleda horoskop i smatra da može predvidjeti kako će se odvijati život pojedinca. Pri tom se može vrlo lako upasti u praznovjerje. Ako prihvaćamo da je čovjek potpuno ovisan o položaju zvijezda, onda je to nijekanje slobodne volje u čovjeku, Božje providnosti i morala.

• Hiromantija i grafologija: očitavanje karaktera i budućeg razvoja čovjeka iz crta na njegovim rukama i rukopisa. Na temelju toga ne može se nikako, a posebno ne sigurno proricati ničija budućnost. Bilo bi praznovjerje kad bi im se davala tolika važnost s obzirom na budućnost čovjeka da bi se zanijekala Božja providnost i ljudska sloboda.

• Tumačenje snova: lako prijeđe u praznovjerje kad se tim želi pretkazati budući događaji koji ovise o Božjoj ili čovjekovoj volji.

Isprazno postupanje

Ovdje se radi o pučkim vjerovanjima da neke pojave, susreti, znakovi sa osobom nose sreću ili nesreću bez ikakva čovjekova djelovanja (prijelaz mačke preko puta, strah od broja 13). Da bi se dotični oslobodili od toga što im «donosi» nesreću i da bi postigli sreću, nose razne predmete ili privjeske (talismane, potkove, ključ, kišobran, likovi životinja). Izvor tih pojava najčešće je neznanje osnovnih vjerskih istina i krivo iskustvo Boga. Tu ima veliku ulogu odgoj, ambijent, opći mentalitet, primjer drugih. Najbolji lijek protiv takvih pojava je uzdizanje iz kulturne i religiozne zaostalosti, život po vjeri, pouzdanje u Boga kojega je objavio Isus Krist i molitva.

Magija

Čaranje ili magija uključuje prakticiranje nekih čina u svrhu postizanja određenih izvanrednih učinaka i nadmoći nad silama prirode i kozmosa, i to pomoću tajne, okultne prakse iracionalne naravi. Autori redovito razlikuju crnu i bijelu magiju.

Crna magija ima za svrhu činiti čudesne stvari, doći do probitka, časti i bogatstva ili naškoditi bližnjemu pomoću demona s kojima se sklapa izričit ili implicitan ugovor. Bijela magija je pokušaj ovladavanja određenim silama u svrhu postizanja bezazlenog, pa čak i pozitivnog učinka. Na primjer: crnom magijom se bavi onaj tko probada nečiju fotografiju želeći naškoditi dotičnoj osobi. Bijela magija je pokušaj kada čovjek nekim pozitivnim djelovanjem na fotografiju (retuširanje) želi postići pozitivan učinak za dotičnu osobu.

Magija se ne može nikako poistovjetiti s pravom religijom. Ona je zapravo surogat religiji. Gdje je više prave religije, tu je manje magije. Odnosno, gdje je manje religije, tu je više magije. Stoga je najčešći izvor magije pomanjkanje vjere, ufanja i ljubavi u Boga. Kršćanin se ne bi smio utjecati kojekakvim magijskim sredstvima, jer time pokazuje da želi stvoriti Boga po svojoj mjeri, a ne biti on sam slika Božja, odnosno po Božjoj mjeri. Solidan vjerski odgoj i prakticiranje vjerskog života najprikladnije je sredstvo, ne samo da se izbjegne svaki oblik magije, već i da čovjekom ne zavladaju strasti. Strasti su naime u mnogim slučajevima krive za razne nerede, a ljudi misle da se radi o magijskom činu koji je u našem narodu poznat kao «nabačaj».

Do raznih magijskih, spiritističkih i praznovjernih praksi utječe više čimbenika: čovjekova vjera vlastiti razum, znanost, materijalna prezasićenost, unutarnja neispunjenost Bogom, itd. To se posebice događa kod osoba koje se nisu potrudile upoznati svoju vjeru i od nje živjeti. Svoj život su oslonili na krive i lažne vrijednosti i vrednote, misleći da će ih one ispuniti. One zapravo ne ispunjaju nego najčešće razaraju (alkohol, droga, hedonizam). Zato je iznimno važno da svaki mladi čovjek otkrije u sebi pravu Božju sliku, a ne da ju stvara po ovim nagnućima.

Mi ne možemo stvarati Boga po svojoj mjeri, nego prihvatiti sebe kao stvorenje po Božjoj mjeri!