Početak došašća nam skreće pozornost na završnicu povijesti spasenja, na Kristov drugi dolazak, zatim nam se  otkriva kako je zapravo sve započelo. Neposredni preteča Isusovu dolasku je Ivan Krstitelj. On je jedinstvena pojava koja i u današnje vrijeme kroz došašće vjernicima ima puno toga reći. On je čovjek koji bijaše potpuno predan svomu poslanju, poslanju svjedočenja i propovijedanja obraćenja na oproštenje grijeha. U znaku takvog obraćenja Ivan je svima koji su prihvaćali njegovu poruku podjeljivao krštenje u rijeci Jordanu. 

„Ivanovo obraćenje” i „Isusovo obraćenje”

Ivan je preteča, a Isus je punina, Očekivani, Mesija. Ivan je toga potpuno svjestan i zato ponizno govori o samome sebi, smatrajući Isusa jačim od sebe, onim koji dolazi poslije njega. Ivanov život ima svoj smisao samo u potpunoj oslonjenosti i upućenosti na Isusa. Ivan je pripravljao ljude na Isusov dolazak. Njegova priprava je usmjerena na obraćenje i krštenje u vidu oproštenja grijeha. Pozivao je ljude da se okrenu od svoga zla puta. To propovijedanje slično je Ilijinu propovijedanju u njegovo vrijeme, ili Joninu, na čiju su se riječ obratili Ninivljani. To je tzv. negativni vid obraćenja, obraćenje od grijeha, od bezakonja. Kod Isusa će riječ obraćenje dobiti sasvim novi smisao. Ono se neće zaustaviti samo na pozivu da se čovjek otkine od grijeha i grešnih navika, nego će to biti poziv na potpuno životno opredjeljenje. Ivanovi obraćenici će se u povorci zaputiti k Jordanu da prime izvanjski znak koji potvrđuje njihovo iskreno kajanje i odluku da se obrate od zloga života. Isusovi će se obraćenici također naći u povorci, ali na čelu povorke bit će sam Isus koji će, poput dobroga pastira koji vodi svoje stado na obilne pašnjake, voditi svoje prijatelje u kraljevstvo Božje. Ivan će krstiti vodom. Isus će ustanoviti krštenje vodom i Duhom Svetim. To je nov i cjelovit zahvat Duha Božjega u čitavo ljudsko biće, to je rađanje novoga naroda Božjeg, to je istinsko preporođenje. 

Otkriti i ući u Božje Kraljevstvo

Isusova novost je zahvat njegova Duha, to je rođenje na novi život djece Božje.

Katkada nam se može učiniti da u našem kršćanstvu ipak nije sve kako treba. Kao da kršćani nisu preporođeni Duhom Svetim. Doduše, puno se govori o obraćenju. Ima mnogo propovjednika koji rječito i s uvjerenjem udaraju na mane pojedinaca i naroda i pozivaju na iskrenu promjenu života. Naše se crkve pune skrušenim ljudima koji su spremni u sakramentu ispovijedi primiti vidljivi znak oproštenja. Sve je to dobro, ali ipak, nije dovoljno. Jer ako ostanemo na tome, onda je to još uvijek slušanje i primjenjivanje Ivanove propovijedi, onda je to još uvijek samo Ivanov krst, a ne navještaj Isusove Radosne vijesti, niti otkriće i ulazak u kraljevstvo Božje. Da bismo bili pripravni za kraljevstvo Božje, očito trebamo Isusovu novost proživjeti u dubinama svojega bića. Isusova novost je zahvat njegova Duha, to je rođenje na novi život djece Božje. Premalo smo još uvijek svjesni da je vrijeme Ivana Krstitelja dovršeno Isusovim dolaskom i da je ovo sada vrijeme u kojem vlada zakon Isusova Duha, zakon slobode djece Božje. Dok se sjećamo i dok iskreno želimo proživjeti trajnu potrebu o kojoj Ivan govori: obratiti se od grijeha, hoćemo li moći osjetiti i ove nedjelje izazov Isusove propovijedi? Trebamo se nanovo roditi ne samo iz vode, nego i od Duha Svetoga i ući u život djece Božje! (usp. Z. Linić)

Rođenje Ivana Krstitelja

Sveti Luka u svom evanđelju, opisujući rođenje Gospodinova preteče Ivana Krstitelja, predstavlja nam ga kao vrlo znakovit i značajan događaj. Znakovit je na način kako se odvio, jer je tim rođenjem Bog želio ostaviti znak u kojem će se prepoznati njegovo djelovanje i skrb za spasenje ljudi. Ivan je doista bio Božji dar, ne samo Zahariji i Elizabeti nego i cijelom Božjem narodu kojemu je bio poslan da pripremi njihova srca za Mesijin dolazak. U tom smislu sveti Luka predstavlja znakovitima sve događaje vezani uz njegovo rođenje, te davanje imena dječaku. A koliko je trebala biti značajno njegovo rođenje, govori činjenica da mu je povjerena uloga Mesijina preteče i blagovjesnika.

Razmišljajući pozorno o Ivanovoj ulozi i značenju u onom vremenu, može nam dakle biti očito i jasno što je Bog htio kad ga ja pozvao na svijet. Međutim, postavlja se pitanje može li on imati ikakvu važnost za nas danas, jer je on ipak ispunio svoju ulogu prema Mesiji, nakon čega je otišao s povijesne scene. Čak bi se moglo postaviti pitanje koliko je uopće njegovo rođenje bilo neophodno i potrebnu u odnosu na Mesiju. Je li Mesija mogao bez njega ispuniti svoje poslanje? Je li Ivan trebao imati ikakvo značenje u narodu, kad se ima u vidu da on u striktnom smislu riječi nije u ničemu izravno doprinio djelu Spasenja koje je izvršio Gospodin? Osim toga iz perspektive nas koji živimo već kao članovi novoga saveza i novoga naroda Božjega, što može predstavljati i značiti netko tko je bio na prijelazu iz staroga u novi? Nije li činjenica da je Gospodin Isus i sam promijenio njegovu ulogu kad je rekao da je i najmanji u kraljevstvu Božjemu veći od Ivana Krstitelja, premda je on najveći od rođenih od žene? A ako je to istina, što onda nama može značiti primjer jednog čovjeka koji je imao zadaću da srca otaca, to jest starozavjetne nade, usmjeri prema Kristu Gospodinu, kad smo mi i tako već započeli svoj život crpeći iz njega, kad živimo u novom savezu i ne trebamo se vraćati u stari? 

Treba li nam sada preteča, kad već imamo Gospodina, kad je i sam preteča znao, nakon pojavka Gospodnjega, da se treba umanjivati, kako bi dopustio Kristu da raste? Nije li okretanje prema Ivanu Krstitelju okretanje od Mesije, pa čak i korak nazad u odnosu na novozavjetnu Gospodinovu ekonomiju spasenja? Nije li usmjeravanje prema Krstitelju bijeg od punine, prema djelomičnome?

Naravno, sva postavljena pitanja mogla bi se sagledati i iz te perspektive, te bi doista mogla dovesti u pitanje značenje i ulogu Ivana Krstitelja među nama proglašavajući ga se suvišnim. No s druge pak strane kad znamo da je nama ljudima neophodna dobra priprava, ako želimo dobro napraviti neki posao, to bismo trebali primijeniti i na duhovno stanje napredak. Svatko zna kako se teško može uspjeti i doći do cilja, ako se nije dobro predvidjelo sve što treba napraviti pri svakom koraku, to jest ako se nije vodilo računa o tome što je neophodno kako bi se savladalo pojedine dionice puta. Uostalom, nitko ne ulijeva tekućinu u probušenu posudu, jer je svakome jasno da je nikad ne bi napunio, to jest da bi izgubio sve što bi u nju ulio.

Ivan Krstitelj je primjerom svoga života pokazao što treba činiti kako bismo prihvatili Mesiju, ali ne samo formalno nego i plodonosno.

Iz toga možemo povući zanimljive paralele s duhovnim životom. Svjesni smo da je neophodan proces sazrijevanja i rasta, jer se mi ne rađamo s urođenom puninom, nego blago duhovne punine ubiremo iz dana u dan u mukotrpnom naporu, onda je razvidno kako nam može biti vrlo koristan primjer nekoga tko je imao iskustvo postupnog rasta prema punini. Ivan Krstitelj, kao preteča Gospodinov, može nam onda u tome biti vrlo dragocjena pomoć. On sam je primjerom svoga života pokazao što treba činiti kako bismo prihvatili Mesiju, ali ne samo formalno nego i plodonosno. On je pokazao primjerom koje su neophodne predradnje kako bi se uopće moglo biti kršćaninom na način na koji to Gospodin očekuje od svojih vjernika. Čitamo to u Evanđelju koje nam ga predstavlja kao isposnika koji je živio u pustinji rastući u mudrosti Božjoj, kako veli sveti Luka: Dječak je rastao i duhom jačao, ili pak: Ruka Gospodnja bijaše s njime. 

Ivan je primjer duhovnog rasta i kreposnog života pred Bogom koji je neophodan kako bi se potom moglo osjetiti Božju puninu i njegovo milosno djelovanje.

Nije stoga na odmet i danas reći da nam njegov primjer može i treba biti dragocjen, jer je Preteča svjedočio o univerzalnim vrijednostima koje i sami trebamo usvojiti kako bismo dobro razumjeli poruku Krista Gospodina. A, na žalost, mnogi kršćani žive svoju vjeru kao obični formalni ili usputni čin. Mnogi kršćani nemaju ni temelje duhovnog života niti poštuju osnovne ćudoredne principe, kojima je Krstitelj znak i svjedok, a bez kojih je nemoguće razumjeti Krista Gospodina i njegovu božansku snagu. Govoriti o Kristu onima koji ne mare ili se protive zdravim načelima duhovnosti, doslovno bi bilo kao da netko ulijeva tekućinu u probušene spremnike.

Samo neporočnost života poput Gospodinova preteče Ivana Krstitelja, može biti dužni okvir u koji se može smjestiti i Gospodinova evanđeoska punina, te kraljevstvo Božje u naš ljudski život.

Ivan Krstitelj je bio svjedok ove velike istine kako treba pripraviti vlastito srce u cjelovitosti ćudorednog življenja. On je i bio preteča koji je pokazao da obraćenje i asketski život prethodi punini koju daje Krist. A mi smo danas, na žalost, kršćansku vjeru sveli na nekoliko naučenih informacija, a ne stvarne življene stavove neporočna života. Međutim, samo neporočnost života poput Gospodinova preteče Ivana Krstitelja, može biti dužni okvir u koji se može smjestiti i Gospodinova evanđeoska punina, te kraljevstvo Božje u naš ljudski život. Često nam nedostaje upravo ovaj bitni preduvjet kršćanskog života, te nije stoga čudno da toliki polažu pravo zvati se kršćanima, a ne razumiju da bi to pretpostavljalo i podrazumijevalo istinsku cjelovitost duhovnog i ćudorednog življenja. Neka nas stoga nadahne u ovom adventu primjer Ivana Krstitelja, da u svom kršćanskom životu prepoznamo bitne preduvjete, te da ih ne smatramo suvišnima, nego doista značajnim čimbenicima rasta prema punini u Kristu Gospodinu, kojemu onda i sami tako postajemo preteče.

Cijelu emisiju “Pod križem” pogledajte OVDJE.