Kafarnaum je je jedno obično ribarsko mjesto u kojem se Isus nastanio napustivši Nazaret.

Tu susreće prostodušne ljude koji itekako imaju problema, koji su pritiješnjeni životom, bolestima, strepnjom za egzistenciju, siromaštvom, napastima Zloga…

Isus ulazi u njihovu svakodnevicu koja je, kao i naše, često troma, umorna, nervozna i on tu svako robovanje idolima siječe u korijenu.

Događa se ogromna promjena u životu zajednice koja se probudila – oživjela je kada se doznalo da je Krist među njima.

Težina njihova života nije im zaključala srca. Nisu zabetonirali svoja osjetila. Bili su još sposobni zadiviti se, vidjeti ljepotu, čuti istinu i prihvatiti je cijelim srcem, stoga je tu Isus mogao pronaći svoje prve učenike i učiniti Kafarnaum središtem svoga djelovanja u Galileji.

Kafarnaum je Isusu pružio velikodušnu dobrodošlicu za razliku od Isusova zavičaja Nazareta, gdje su ga svi poznavali, ali doživio je nevjeru, tvrdokornost srca i odbacivanje. Zato tamo nije mogao „učiniti nijedno čudo“, kako doznajemo iz Evanđelja, jer u njihovim je srcima stolovao gnjev.

Tamo ga: „Izbace iz grada i odvedu na rub brijega da ga strmoglave. No on prođe između njih i ode.“ (Luka 4,30) Kamo je otišao? Upravo u suprotnost Nazareta, u Kafarnaum gdje čini mnoga čuda.

Kafarnaum – Ruševine drevne velike židovske sinagoge / Foto: Wikipedia

Kakav je moje srce dom?

Važno je da se zapitamo vrlo konkretno pitanje:

Kakav je moje srce dom za Isusa – je li više nalik Nazaretu ili Kafarnaumu?

Stvaram li ja od svog doma, obitelji, župne zajednice, krute zidine Nazareta ili kroz njih zrači otvorenost i prozračnost Kafarnauma?

U jednom i drugom mjestu, kao u čitavom svijetu, žive ljudi koji žele biti zadovoljni, sretni, žele biti zdravi, poštovani, dobri, žele se okružiti ljepotom i mirom, žele biti prihvaćeni u svojoj različitosti, korisni i uspješni.

Ipak, ova su dva mjesta oprečna glede nazora, glede prihvaćanja upravo toga što traže, a što im pruža susret s Kristom.

Svoj izlazak iz nazaretske sebičnosti i zatvorenosti i približavanje kafarnaumskoj otvorenosti za Boga možemo utabati ključnim korizmenim koracima – posta, molitve i milostinje.

Post

Najprije post od nazaretskog sindroma.

Post nas približava idealu siromaštva koje pruža slobodu od oholosti, egoizma i svjetovnosti kakva vlada u Nazaretu.

Nazaret je mjesto gdje su se ljudi razmaženo ukopali u svoje pozicije dotle da im je sve vezano za Krista postalo prazno naprezanje. Prostor je to umišljenosti koji želi Isusa definirati prema svojoj slici, postavljajući mu rokove, uvjete, cijenu i granice. Takav mentalitet sebe stavlja u središte, a Boga „strovaljuje“, svodi na „rubno“. Zatvara ga u muzej, ostavlja u svetohraništu, a u svijet ide sam, po svom.

Nazaret Isusa gleda svisoka.

Javljaju se i problemi otuđivanja – osamljivanja ili stvaranja elita, što rađa nezadovoljstvo, smrknuta lica i sanjarenja o radosnom životu uvijek negdje drugdje, samo ne tu gdje jesmo. Takvom su okružju bliski i razni drugi oblici ovisnosti i robovanja – čega se treba osloboditi.

To je pravi post na koji korizma poziva.

U kafarnaumskoj zajednici Isus susreće ljude koji imaju mnogo problema, ali nisu izgubili volju. U životu te zajednice Bog postaje konkretan. Težina života nije im zaključala srca za njegovu prisutnost, za njegov nauk.

Nisu zabetonirali svoja osjetila za njegovu ljubav. Bili su sposobni zadiviti se ljepotom i obradovati istinom i mijenjati se. Posljedica takva poniznog i poučljivog stava jest da tu Boga svi traže.

Milostinja / Foto: Pixabay

Milostinja

Čitajući Evanđelje, možemo zaključiti da je Kafarnaum sredina u kojoj doista ima svega i svačega, ali posebna je zato što u svemu tomu ima i mnogo Boga. Tu se za njega oduševljavaju prvi učenici, dok u Nazaretu Isus nije pronašao nasljedovatelje.

Osim toga, u Kafarnaumu Bog postaje opipljiv kroz zajedništvo i služenje.

Došavši u Šimunovu kuću, Isus je zatekao njegovu punicu ležeći u ognjici. Podiže ju te ona odmah „ustade i posluživaše“. Odgovor na Isusovu blizinu, na njegovu pozornost, je služenje. Isus nas neprestano podiže iz naših malaksalosti pružajući nam nadu.

Stoga ne okrećimo glave od potrebitih. Prihvaćajmo svakog čovjeka koji je poslan na naš put, kakav god on bio. Jedna od najvećih opasnosti koja prijeti iskrenom vjerničkom životu je odvojenost od realnoga svijeta i stvarnoga čovjeka.

Posebno će nas Bog pitati za braću i sestre koje Biblija naziva Božjim siromasima.

To su siromasi u našim zajednicama koji uvijek šute, koji predano, strpljivo i požrtvovno obavljaju svoje dužnosti, koji su sa svime zadovoljni, ništa ne pitaju, a upravo su oni najpotrebniji naše skrbi, pažnje i brige.

Evanđelist Luka otkriva nam prevažnu činjenicu o značaju suživota u Kafarnaumu riječima: „Svi koji su imali bolesnike od raznih bolesti dovedoše ih k njemu.“

Oni su jedni druge donosili k Isusu.

Pred tim riječima moramo osjetiti odgovornost, što je definicija ljubavi. Ljubav je odgovornost za drugoga. Na stranu sve ljepuškaste i romantične nadogradnje i izbjegavanja istine: Ljubav je u svojoj biti odgovornost. Mi smo dužni gorjeti Kristovom ljubavlju jedni za druge.

Molitva

Iskustvo Kafarnauma, gdje je Isus ušutkao Zloga u sinagogi, kad je zapovjedio nečistom duhu da umukne i iziđe iz opsjednutog čovjeka, uči nas da postoji vrlo konkretan način na koji jedna zajednica, unatoč svim protivštinama, može postati „užas zlodusima“ – prema riječima sv. Petra Damjanskoga.

Krist je snagu crpio iz stalne molitve u kojoj se oslanjao na Boga.

Gdje Bog vlada, Zli mora uzmaknuti. Zanimljivo je da je nečisti duh primijetio Isusa i povikao želeći njega ušutkati, kao što želi sve dobro, sve Božje, a osobito molitvu, ušutkati.

Ali Isus zapovijeda, a Sotona mora slušati.

Zato je presudna naša uronjenost u molitveni i sakramentalni život koji nas osposobljava da možemo izdržati pritisak zla.

Zaključak

Ljudi u Kafarnaumu Isusa su „zadržavali da ne ode od njih“, molili ga da ostane jer kad je on tu, njihov je grad pun života, u njemu sve vrvi od poklika radosti, zahvalnosti, zdravlja, nade i mira.

U takvoj sredini koja obiluje životom i uzajamnom ljubavlju, predivno je zvati se kršćaninom – jednako u iskustvu životne borbe, kao i radosti.

Kafarnaum je daleko od savršenoga, ali zato je svjestan da mu je potreban Bog i da je o njemu ovisan. Da bez Boga nema ništa, a s Bogom ima sve.