Nedavno samo šetao jednim voćnjakom koji je, između ostalog, obilovao i jabukama. Jabuke su bile vrlo sočne i bogate. Čovjek koji me je vodio kroz voćnjak cijelo je vrijeme ponosno pričao o svome ocu, jer je upravo njegov otac zasadio taj predivan voćnjak, a on ga odnedavno samo održava. Otac je želio ovaj voćnjak ostaviti u nasljedstvo svome sinu.
Sve me to podsjeća na poučnu priču Lava Nikolajeviča Tolstoja. Naime, Tolstoj kaže kako je neki starac zasadio stablo jabuke. Dok ga je sadio, susjedi su mu se podrugljivo smijali govoreći: „Zašto sadiš to stablo?! Proći će mnoge godine prije nego stablo počne donositi plodove, a ti ionako nećeš moći pojesti ni jednu jabuku s njega.“ Starac je nakon kraće šutnje odlučno odgovorio: „Ja sȃm neću moći brati plodove, ali kada budu drugi nakon mnogo godina jeli jabuke s toga stabla, bit će mi vrlo zahvalni.“
Čovječe, ne smiješ živjeti samo za sebe, već trebaš živjeti i za druge, pa i za one koje nikad nećeš upoznati.
Slično se događa i u tvom životu: puno toga nesvjesno činiš za druge, za buduće naraštaje. Čovječe, ne smiješ živjeti samo za sebe, već trebaš živjeti i za druge, pa i za one koje nikad nećeš upoznati. Iako će oni živjeti mnogo godina nakon tebe, svakako će jednoga dana uživati plodove tvoga truda i rada. Živjeti znači razdati se, razdati se nesebično za druge.
Autor fra Goran Azinović za svećenika Hercegovačke franjevačke provincije zaređen je 2014. godine. Autor je 14 nadahnutih knjiga, kolumnist je katoličkog mjesečnika “Naša ognjišta”, a pisao je i za druge katoličke časopise. Trenutačno živi i djeluje kao župni vikar u župi Krista Kralja u Čitluku (BiH).