Katkad je u životu najvažnije imati nekoga da me razumije, da mi bude podrška u teškim trenutcima. I, zaista, tada ništa drugo nije ni potrebno. Želim samo da me netko razumije, da me sasluša i shvati kako se osjećam. Kad ste zadnji put nekome „otvorili dušu“ i bili pozorno saslušani, a, u konačnici, i shvaćeni?

Veliki ruski pisac Ivan Turgenjev vapio je često za tim da ga netko razumije, vapio je za činjenicom da bude shvaćen. Stoga je i napisao neobičnu, ali vrlo poučnu priču u kojoj opisuje istinsko suosjećanje jednoga čovjeka, inače vrlo siromašna, bolesna i sama.

Naime, taj je jadnik kroz prozor na ulici pred svojom kućom ugledao nekog prosjaka. Prosjak je bio vidno izgubljen i bijedan, a ovaj je čovjek razmišljao kako bi bilo dobro da mu nešto dadne. Vrti se i gleda, ali nema ništa u kući što bi mu mogao dati; ta i ovaj je čovjek i sam bio veoma siromašan. Zatim je onako tužan, jer mu nema što dati, izašao pred kuću, pred toga siromaha, zagrlio ga iskreno i rekao mu: „Oprosti, prijatelju! Oprosti mi što ti nemam što dati!“

Najveći dar u životu je kad te netko razumije

Turgenjev priču završava lijepom porukom kako je ovaj prosjak ipak bio sretan, ne zato što mu je ovaj čovjek udijelio milodar, već što je napokon postojala barem jedna osoba koja ga razumije, koja ga u potpunosti shvaća. Prosjak je bio sretan jer je nakratko bio prihvaćen od nekoga tko mu je jednak i tko uistinu iskreno suosjeća s njim. Najveći dar u životu je kad te netko razumije, kad te netko uistinu shvaća jer tada je lakše i ljepše živjeti.

Autor fra Goran Azinović za svećenika Hercegovačke franjevačke provincije zaređen je 2014. godine. Autor je 12 nadahnutih knjiga, a pisao je i za katoličke časopise. Trenutačno živi i djeluje kao župni vikar u župi Čitluk (BiH).