Naučimo našu djecu da budu velikodušna. Svi mi imamo život pun prilika da budemo sretni i pomognemo drugima da to postanu.

Kaže se da je poniznost prva od vrlina, jer nas smješta u stvarnost i omogućuje nam da primimo istinu svih ostalih vrlina – ona je uvijek najbolje mjesto za početak kada "gradimo" vrline. Poniznost je suprotna vrlina ponosu, koji je korijen svih poroka.

Ali ne bismo smjeli dopustiti da se na tom putu obeshrabrimo. Ono što Bogu najviše godi u našem vremenu molitve je naša dobra volja da ga pratimo, naša jednostavna prisutnost i društvo, poput malog djeteta sa svojim roditeljima. Pospješujući ovaj sinovski stav, pronaći ćemo snagu potrebnu da ne postanemo nemirni kada se čini da je naša molitva obilježena tišinom i samoćom. Nijedan izvor koji koristimo za našu molitvu ne može zamijeniti iskrenu želju da se približimo Bogu kao prijatelju, slobodnu odluku da mu kažemo “volim te”, što nitko drugi ne može reći umjesto nas.

Naša kultura ima vrlo zbunjen osjećaj za herojstvo, često plješće najvećima, najjačima, najglasnijima ili najbogatijima, ali heroj je samo obična osoba, poput tebe i mene, koja odlučuje učiniti neobičnu stvar.

Kad pomislimo na osobine nekoga tko ima poniznost, kako bismo ih opisali? Postoje li određene osobe koje vam padnu na pamet? Sveta Terezija iz Lisieuxa? Blažena Margareta od Castella? Sveti Josip Kupertinski? Što kažete na odraslo dijete koje brine o ostarjelom ili nemoćnom roditelju? Svećenik koji provodi cijeli dan izmjenjujući se između sjedenja u ispovjedaonici i nuđenja duhovnih uputa svojim župljanima? Ili novak u vjerskoj zajednici kojeg lažno optužujuju i etiketiraju, ali on ostaje u tišini?

Sveti ljudi koji se pojavljuju u događajima vezanima za Isusovo uskrsnuće važni su uzori za sve kršćane.

Korizmeni post pomaže da postanemo velikodušniji prema drugima. Naime, odricanje od nečeg može nas naučiti da više volimo jedan drugog. Ako to nismo postigli, bolje da ni ne postimo.

Naš Bog je Bog beskrajne ljubavi! Naš Bog je Bog beskrajne mudrosti! Međutim, Božji um nije čovjekov um. Njegovi putevi daleko nadilaze naše puteve – u znanju, mudrosti, ljubavi i planiranju. Jedva vidimo dalje od vlastitoga nosa i živimo samo u određenom trenutku. S Bogom nije tako! On živi u vječnoj sadašnjosti.

Mnoge novogodišnje odluke koje smo donijeli tijekom života nismo ispoštovali jer su sakrivale određenu površnost zbog čega nismo punim srcem odlučili da ćemo to učiniti. Svaka odluka za poboljšanjem mora biti utemeljena u dubini duše, a one utemeljene u ljubavi i Kristovu nauku učinit će nas boljim ljudima za sebe i sve oko nas.