Vatra i voda o kojima Isus govori u nedjeljnom evanđelju tipične su slike apokaliptične literature. On usmjerava naš pogled prema posljednjim vremenima, opisuje nevolje i razdore koji će ih pratiti.

Toliko se pesimizma može čuti među vjernicima: „Nikada nije bilo tako loše! Crkva propada! Nema nam spasa!”… Kad god zapnemo u takvim crnim mislima, to je znak da radije slušamo Sotonine laži nego evanđelje. Krist je najavio nevolje i progone, ali je također obećao da vrata paklena neće nadvladati Crkvu.

Tada je, kako sâm priznaje, naučio važnu lekciju: nekada trebamo dopustiti da budemo nađeni. Prečesto sebe shvaćamo kao one koji traže Boga, koji idu prema Isusu, zaboravljajući da je on prvi tražio nas.

Današnji datum, 24. lipnja, nije slučajno odabran za ovu svetkovinu. Od toga datuma nadalje dani postaju sve kraći, a noći duže. Ivan je bio poput sunca na nebu: njegova se slava nakon Isusova dolaska počinje smanjivati, baš kao što i dani nakon 24. lipnja postaju kraći. Božić slavimo onda kada je noć najduža jer želimo istaknuti da je Isus došao u najveću ljudsku tamu, a Ivanje slavimo kada je dan najduži jer Crkva želi naglasiti Ivanovu poniznost, njegovu vjernost Bogu i svome poslanju, pa i na samom vrhuncu slave i moći, kada je đavlu najlakše ubaciti sjeme oholosti u ljudsko srce.

Svaki čovjek s vremenom raste u svojoj vjeri: on ne mijenja svoju vjeru, nego raste i razvija se u njoj. Crkva isto tako raste u vjeri, ali je ne mijenja. Zato kroz stoljeća svjedočimo razvoju sakramenata, nauka, liturgije i dogmi. Duh Sveti ne donosi ništa novo, nego produbljuje objavljenu Božju riječ.

Kada nam je jedino Božja stvar pred očima, tada postaje svejedno jesmo li u očima svijeta bogati ili siromašni, čašćeni ili prezreni. Imat ćemo sve što nam je potrebno.

I mi smo, nalik Isusu, pozvani žrtvovati se za druge dajući sebe do kraja, da poput Krista postanemo euharistein – žrtva hvale upućena Bogu.

Teško je jasno zaokružiti i reći što sve za nas znači Isusova smrt: vječni život, otkupljenje grijeha, pomirenje s Bogom… Riječi su nedostatne za cjelovit opis tolikog otajstva. No možemo govoriti o nekim njegovim aspektima, nekim razjašnjenjima koja nam Sveto pismo donosi. Jedno je od njih i govor o Kristu kao novom Adamu. Njegov život, muka, smrt i uskrsnuće poništili su pogrešan odabir prvih ljudi i omogućili nam povratak u domovinu: mjesto gdje ćemo živjeti u savršenom miru i zajedništvu s našim stvoriteljem i nebeskim Ocem.

Koliki propadaju jer je nama neugodno reći nešto što nekome smeta, jer imamo sto izgovora da se ne petljamo u tuđi život! Isus je rekao: „Odsada više nemoj griješiti.” To su teške riječi. Milosrđe je teško, ali smo na njega pozvani. Pozvani smo ljudima u svojoj okolini pokazati da ih razumijemo, prihvaćamo i ljubimo, i da ih baš zato pozivamo da promijene način života – jer su stvoreni za mnogo više.

Obraćenje se ne događa kada shvatimo da nam grijeh šteti, nego onda kada doživimo Božju ljubav: tada shvatimo da je Bog odgovor na svaku čežnju naših srca i da jedino u njemu možemo naći mir, radost, sreću, sigurnost i pravu, istinsku, nepresušnu ljubav. Samo je Bog dosta, kako kaže sv. Terezija Avilska.