"Dobio sam potvrdan odgovor i tako sam ga ispovjedio. Poslije se umirio, primio je i bolesničko pomazanje. Od toga su čovjeka svi već dignuli ruke, pa čak i ja. Ali Bog nije, jer on nikada nikoga ne otpisuje", piše župnik Župe Presvetog Trojstva u Zagrebu vlč. Tomislav Šagud na svojim društvenim mrežama. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.

Tko je od nas ikad na proslavu svoga rođendana umjesto prijatelja i obitelji pozvao „siromahe, sakate, hrome, slijepe”? Znači li to da nitko od nas nije čovjek evanđelja ili možda u ovoj Isusovoj prispodobi postoji nešto dublje što, po običaju, ne primjećujemo?

Kovčeg staroga saveza bio je izrađen od drva akacije (usp. Izl 25,10; hrvatski prijevod govori o bagremu, koji se često brka s akacijom). To je drvo, zbog svoje gustoće i prirodnih ulja koja sadrži, praktički otporno na truljenje. Ono traje vječno, baš kao i Marijino tijelo, koje nije zahvatila trulež, koje je uzneseno na nebo neraspadnuto i u kojem je ona postala sudionica vječne Božje slave, što je budućnost svih nas koji se uzdamo u Božju riječ.

Vatra i voda o kojima Isus govori u nedjeljnom evanđelju tipične su slike apokaliptične literature. On usmjerava naš pogled prema posljednjim vremenima, opisuje nevolje i razdore koji će ih pratiti.

Toliko se pesimizma može čuti među vjernicima: „Nikada nije bilo tako loše! Crkva propada! Nema nam spasa!”… Kad god zapnemo u takvim crnim mislima, to je znak da radije slušamo Sotonine laži nego evanđelje. Krist je najavio nevolje i progone, ali je također obećao da vrata paklena neće nadvladati Crkvu.

Tada je, kako sâm priznaje, naučio važnu lekciju: nekada trebamo dopustiti da budemo nađeni. Prečesto sebe shvaćamo kao one koji traže Boga, koji idu prema Isusu, zaboravljajući da je on prvi tražio nas.

Današnji datum, 24. lipnja, nije slučajno odabran za ovu svetkovinu. Od toga datuma nadalje dani postaju sve kraći, a noći duže. Ivan je bio poput sunca na nebu: njegova se slava nakon Isusova dolaska počinje smanjivati, baš kao što i dani nakon 24. lipnja postaju kraći. Božić slavimo onda kada je noć najduža jer želimo istaknuti da je Isus došao u najveću ljudsku tamu, a Ivanje slavimo kada je dan najduži jer Crkva želi naglasiti Ivanovu poniznost, njegovu vjernost Bogu i svome poslanju, pa i na samom vrhuncu slave i moći, kada je đavlu najlakše ubaciti sjeme oholosti u ljudsko srce.

Svaki čovjek s vremenom raste u svojoj vjeri: on ne mijenja svoju vjeru, nego raste i razvija se u njoj. Crkva isto tako raste u vjeri, ali je ne mijenja. Zato kroz stoljeća svjedočimo razvoju sakramenata, nauka, liturgije i dogmi. Duh Sveti ne donosi ništa novo, nego produbljuje objavljenu Božju riječ.

Kada nam je jedino Božja stvar pred očima, tada postaje svejedno jesmo li u očima svijeta bogati ili siromašni, čašćeni ili prezreni. Imat ćemo sve što nam je potrebno.

I mi smo, nalik Isusu, pozvani žrtvovati se za druge dajući sebe do kraja, da poput Krista postanemo euharistein – žrtva hvale upućena Bogu.