Ako živimo po Duhu, postižemo vječni život. Zato hrabro krenimo u duhovnu borbu protiv tjelesnih grijeha, odnosno razapnimo tijelo sa strastima i požudama da bismo već ovdje uživali plodove Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost (usp. Gal 5,22-24).

Pojam svetoga i svetosti vrlo je čest u Svetom pismu, no nisu uvijek poznate sve nijanse koje taj pojam označava. Ponekad je kao sveto označeno neko mjesto, ponekad je kao svet označen Bog, a ponekad i neki čovjek. Što onda u biblijskom smislu znači „svet”?

"Pavao je ovo sažeo u jednostavnu rečenicu: Ako mrtvi ne uskršavaju, jedimo i pijmo jer sutra nam je umrijeti (1 Kor 15,32). Veliki dio suvremenoga hedonizma počiva na vjeri u ništavilo i njezinoj utjesi. Potrebno je hrabrosti, a nekada i nadljudske snage, milosti, kako bi se probilo kroz utjehu vjere u ništavilo i izložilo pitanjima o posljednjim stvarima", piše fra Ante Vučković.

"U biblijskim tekstovima pronalazimo tri skupine kraljica. U prvu skupinu pripadaju one koje su doista vladale, u drugu skupinu kraljice koje su bile žene vladarâ, a u treću kraljice majke", piše fra Darko Tepert.

Zahvaljujući daru pobožnosti, koji nam Duh Sveti ulijeva kroz molitvu, možemo se sa sigurnoš­ću smatrati ljubljenom djecom Božjom, bez obzira na svoje patnje. A ako smo djeca Božja, onda u našem srcu nema mjesta žalosti i strahu. Budimo istinski pobožni, živeći i radeći za Boga i bližnjega, pa će i naša srca biti ispunjena ljubavlju i radoš­ću.

"Temeljna oznaka čovjeka kao bitno duhovnoga bića jest upravo potraga za istinom koja pretpostavlja njegovu sposobnost kritičkoga razmišljanja. Stoga zlo i totalitarizam, kao jedan od njegovih povijesnih oblika, ciljaju zapravo prema čovjekovoj dehumanizaciji, tj. uništenju čovjeka kao osobe, kao odgovornoga misaonog pojedinca", piše fra Vili Radman, svećenik Franjevačke provincije Bosne Srebrene i profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.

Svetište Gospe Olovske u 17. st. najznamenitije je u Bosni Srebrenoj. Franjevci su u Olovu podigli samostan s crkvom u 14. stoljeću. U vrijeme osmanskoga zaposjedanja Bosne, 1463. godine, samostan i crkva su pošteđeni razaranja. Zahvaljujući rudarskoj tradiciji, olovska je katolička zajednica, s udjelom dubrovačkih kolonista, uspjela opstati i u prvoj polovici 17. st. čak i gospodarski prosperirati.

Je li govor o Isusovu križu za djecu? Nije li tu previše nasilja? Jesmo li se ikad ozbiljno zapitali koliko ispravno postupamo kada današnju djecu štitimo od Isusova križa. Hoće li djeca imati traume, noćne more ako čuju kako je prije 2000 godina na zemlji završio život Sina Božjega. Nisu li djeca preosjetljiva na pravdu pa će ih ovo previše uznemiriti? Zašto bismo ih tako rano izlagali tome jer život će ih i tako naučiti? A, od kada se život uči? Zar ne od njegova samoga početka? Od kada se onda kršćanskom životu uči?

Možda ima teologa bez molitve. Kao što ima krikova koji ne postaju molitvom. No, tko god ozbiljno računa s Bogom svoje krikove i vapaje unosi u molitvu. Bogu. Pred Bogom.

Što je to euharistija? Tako kršćani od drevnih vremena zovu najvažniji obred svoje vjere kojim zajednica i u zajednici pojedinac vjernik sluša riječ Božju, zahvaljuje i blagoslivlja Boga te tim spomen-činom uprisutnjuje Krista i njegovo spasenje u prilikama kruha i vina