Nakon teške bolesti, u 69. godini života, 4. svibnja 2023. godine preminuo je hrvatski glazbenik Jasmin Stavros. Tijekom života Stavros se obratio i počeo javno živjeti svoju katoličku vjeru. Bio je gost HKR-ove emisije "Zašto vjerujem?" 2009. godine kada je slušateljima poručio: "Svi koji još niste počeli vjerovati, koji niste na koljenima pred Bogom znajte da nije kasno."

Tri milosrdne sestre Svetoga Križa iz Đakova – s. Gabriela Tea, s. Gita i s. Aneta - pohodile su župu u Ivankovu uoči nedjelje Dobrog Pastira.

Te noći kada sam je kanio zaprositi u središtu Sydneya, luci Darling, imao sam bocu vina pored sebe. Upravo smo bili završili krunicu u lokalnoj crkvi i kasnio sam. Prošao sam kroz zeleno i onda me taj taxi u punoj brzini udario i auto se prevrtalo i prevrtalo, a ja sam pomislio: To je to, imam 28 godina, poginuo sam. A čvrsto sam se držao za upravljač. Rekao sam: Bože, premlad sam da umrem, molim te, pomozi mi! I dok sam se provlačio kroz vjetrobransko staklo, prvo sam ugledao rub nogostupa i uz njega moju krunicu iz Međugorja, pa sam je poljubio i rekao: Hvala Ti, hvala Ti, Bože,  što sam živ. Hvala Ti, majko Marijo!

Za mene osobno najveće bogatstvo Međugorja je da sam sreo živoga Boga. Živoga Boga koji diže mrtve, ne samo prije 2000 godina. Od pakla droge do živoga Boga. Kada kažem „sreo živoga Boga”, ne samo s onim što je uradio u mom životu, nego provodeći ovih 13 godina s hodočasnicima vidio sam stvarno čuda.

Mislio sam nakon mjesec dana da sam dobro i da nema smisla biti više tu. Ovi me samo tjeraju učiti, a ja nisam došao učiti, nego se maknuti od gluposti. I htio sam izići. Igrom slučaja, uz pomoć drugih i providnosti Božjoj, odlučio sam ostati i prvi put vidjeti svoje roditelje. Tada mi je prvi put proradila i savjest. Bio sam svjestan da sam kod kuće napravio veliku glupost i iza sebe ostavio previše dugova i roditelje uništio psihički, a ne samo njih, nego cijelu okolinu oko sebe.

Hrvatski vojnici, kao malo koji na svijetu, imaju poseban odnos prema Uskrsu. Šire gledano, mnogi su dali svoje živote za uskrsnuće hrvatske slobode. U tom svjetlu promišljaju i danas hrvatski vojnici i vojni kapelani. Prenosimo dio članka koji je za Glas Koncila napisao Bazilije Herceg.

Ako se cvijet posadi u dobru, plodnu zemlju, razvit će se u svojoj ljepoti i raskoši. Biljka će povući iz plodne zemlje svu svoju snagu kako bi donijela bogate plodove. Na takav način gledam i na svoje svećeničko i redovničko opredjeljenje za Družbu Isusovu u Hrvatskoj i stupanje u Novicijat u Splitu.

Danas slavimo Veliki četvrtak kojim ulazimo u Sveto vazmeno trodnevlje. Sjećamo se Isusove Posljednje večere i ustanovljenja dvaju sakramenata, euharistije i svetoga reda. Povodom toga donosimo snažno svjedočanstvo vlč. Ivana Grbešića, duhovnika u Zagrebačkoj bogosloviji. Vlč. Ivan Grbešić djetinjstvo je proveo u okupiranom selu pokraj Petrinje, nakon Oluje odveden je u Srbiju, a na koncu postaje svećenik koji svoj poziv još više otkriva opraštajući poočimu i udjeljujući mu sakramente prije smrti.

U četvrtak, 27. kolovoza, liječnici iz najpoznatijeg Instituta za kardiologiju u Buenos Airesu prepoznali su ga, pregledali i potvrdili da je savršeno zdrav te da neće imati nikakvih zdravstvenih posljedica. Manuel se gotovo ničeg ne sjeća. Kaže samo da je vidio kao da mu je pred očima prošao film o njegovu životu te da je u trenu spoznao sva svoja djela, dobra i loša. U Institutu za kardiologiju liječnici nisu mogli vjerovati da je pretrpio strujni udar od 7000 kilovata. Zaključili su da ne postoji znanstveno objašnjenje kako je dječak to uspio preživjeti.

Peta korizmena nedjelja donosi nam posljednje svjedočanstvo vjere u ciklusu korizmenih svjedočanstava emisije "Vjera i nada" Ureda za pastoral u medijima Varaždinske biskupije. Upoznajemo mladića koji je izgubivši ruku dobio bogatiji život ostvarivši se kroz glazbu i Kursiljo.