Prvih trideset godina Isusova života bilo je obavijeno dojmljivom tišinom. Trebamo njegovati šutnju da bismo živjeli s Bogom, jer Ga uvijek nalazimo u nutrini svoje duše.

Danas je šutnja postala stvarnost koje se mnogi plaše i od nje, tražeći nadomjeske u buci i mnoštvu riječi, bježe jer nam ona otkriva nas same. Ona je stoga puno puta neugodna jer ne podnosi maske. Otkriva nam mračnu stranu naših srdaca koji još nisu rasvijetljeni svjetlom Kristova Duha.

Upravo oponašanje svetaca koji su se namjerno suzdržavali od govora kad su htjeli, ili koji su govorili kad bi radije šutjeli, pokazuje nama ostalima kako i kada koristiti svoje riječi. Svrha šutnje je da prvo razmislimo, a zatim razlučimo što smo pozvani: govoriti ili slušati? Često je odgovor prvo slušati. Tišina nosi ogromnu moć, jer se iz tišine oblikuju i prenose najbolje i najjasnije poruke.

Župni vikar župe sv. Antuna Padovanskog fra Ivan M. Lotar na svojim društvenim mrežama donosi promišljanje o Velikome petku i poručuje: "Danas treba šutjeti. Ako ikada, danas!"

Duša, dakle, kao i tijelo, ima potrebu za tišinom, koja je neophodan uvjet za prisjećanje i kontemplaciju. Ovakva tišina znači i stvarni prestanak svih ometajućih prizora, zvukova, percepcija; kao dio svoje suštine pretpostavlja stvarno fizičku tišinu (proturječnost u riječima, ali ne i u idejama) koju zahtijeva nekoliko minuta dnevno, ili barem s vremena na vrijeme tijekom tjedna: jer šutnja je majka misli.

U tišini Njegove Stvarne Prisutnosti ljuske polako padaju s naših očiju i počinjemo gledati kao što On vidi. Molitva rođena iz šutnje mora biti polazište za sva naša djelovanja.

Naše su riječi samo odgovor na već postojeću povezanost. Ne opažamo je lako. No, dovoljno je iskusiti težinu šutnje u prisuću drugoga pa da otkrijemo kako nas se drugi tiče. No, dovoljno je iskusiti težinu šutnje u prisuću drugoga pa da otkrijemo kako nas se drugi tiče. Prije riječi i prije šutnje, samo prisuće je dovoljno da se nađemo u odgovornosti za drugoga. Riječ odgovara na prisuće drugoga. Šutnja neuspješno niječe to prisuće. Nema ničega tako izazovnoga i otajstvenoga kao jednostavno prisuće drugoga čovjeka.

Suvremeni čovjek jako se boji šutnje. Sva su moderna sredstva komunikacija: telefoni, mobiteli, internet, web-stranice i različiti „profili“ - zapravo bijeg od šutnje. Govori se, govori. Ni trenutka nismo sami, uvijek smo „online“.

Majka Terezija je osjetila "potrebu za šutnjom" zbog njezine potrebe i žudnje za Bogom i njegovom milošću. U dubinama njezinoga srca ona je susrela Boga "u tišini" i u tom je susretu Majka Terezija našla ljubav, snagu i radost, ono što joj je bilo potrebno kako bi živjela primjeren kršćanski život.

Sveta tišina, kako poučava kardinal Sarah, temeljni je zakon i pravilo svakoga liturgijskoga slavlja.