Punina Duha koju si ovdje nakupio, bit će jedina istina na koju ćeš u Vječnosti moći računati. Kada živimo život ljubavi prema drugima i u miru s drugima, gradimo svoje duhovno bogatstvo. "Odavde nećemo ponijeti ono što posjedujemo: slijedit će nas samo ono što smo dali drugima", Franjo Asiški.

Evo pisma koje je jedan časnik napisao svojoj mladoj supruzi 1939. na početku Drugog svjetskog rata, čovjeka koji će kasnije poginuti dok je branio svoju diviziju u povlačenju.

Da bi primio vječnost u sebe, da bi primio neumornu ljubav i nadu u sebe, moraš primiti Boga. A Bog je ovaj ludi način ljubavi. Svetim postaje onaj u kome se vidi ta nadnaravna ljubav koja dolazi od Boga, koja nije neka ljudska dobrota, mora biti Božja. 

Trebamo život i smrt; smrt je ta koja život čini tako dragocjenim.

Zastrašujuće i moćno zlo nije ništa novo u našem svijetu - oduvijek je bilo ovdje. Ali i mir i snaga Božja također!

Tuga je komplicirana i nijansirana, ali je i čudna, paradoksalna prilika da se približimo ranjenom Srcu Isusovu i rastemo u dubljoj ljubavi prema Njemu. Tako nalazimo ozdravljenje u Njegovim ranama.

Kako se suočavamo sa smrću? Čini se tako konačno. Čini se kao da uvijek pobjeđuje. Dokument II. Vatikanskog sabora Gaudium et Spes daje neke ključne naznake o tome kako odgovoriti na egzistencijalno pitanje smrti.

Što znači moliti se sv. Josipu za sretnu smrt? Što je sretna smrt i kako ispravno moliti za nju? Na ova i druga pitanja odgovarao je u petak, 19. studenog u emisiji HKR-a "Halo, velečasni!" vlč. Antun Sente stariji, župnik župe Sv. Antuna Padovanskog iz Sesvetskih Sela.

Razmišljanje o raju, paklu, smrti i sudu nije samo za studeni ili smrtni čas. Studeni je mjesec u kojem molimo za pokojne, ali i prisjećamo se četiriju posljednjih stvari: smrti, suda, neba i pakla,. Zapravo, posljednje četiri stvari toliko su važne da je Katolička Crkva izgradila prilike da ih se prisjetimo u našim životima. Evo četiri načina na koja Crkva svakoga dana stavlja pred nas četiri posljednje stvari.

Utemeljitelj hagioterapije, prof. Tomislav Ivančić podijelio je iskustvo kliničke smrti prijatelja i njegov doživljaj smrti osvrnuvši se na misterij smrti i tjelesnog umiranja. "Smrt je, zapravo odlazak tamo kamo neprestano čeznemo, da se opustimo, da se smirimo, da uživamo i da budemo sretni. To je ono što nam je potrebno svakoga dana", poručio je prof. Tomislav Ivančić.