Često kompliciramo sa svojim (ne)odlukama, sa svojim željama, neostvarenostima, (ne)uspjesima... Stvari su u biti vrlo jednostavne, pitanje je koliko zapravo želimo doći do odgovora na pitanja koja postavljamo.

Što možemo naučiti od Joba? Posebno danas, kada se spominjemo naših dragih pokojnika?

Svi smo se susreli s pitanjem o smislu, kako života, tako i pojedine situacije. Dok je danas to pitanje izražajnije nego ikada, možda ti ove misli, poštovani čitatelju, mogu pomoći doći do odgovora na tvoja pitanja.

U mjesecu rujnu, koji je posvećen Sedam Marijinih žalosti, podsjećamo se Blažene Majke, odnosno toga da slavna otajstva slijede nakon žalosnih otajstva. Stoga možemo zazvati Padre Pija, velikog patnika da nam bude moćan zagovornik.

Uz svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije donosimo promišljanje vlč. Michaela Renniera.

Sjećam se jedne žene koja je preko 30 godina nakon nesreće bila prikovana za krevet. Promatrala je iz kreveta i kolica kako joj djeca rastu u odrasle ljude… Ta žena mi je u razgovoru rekla da je sretna jer Bogu je prikazala sebe i svoj hendikep, prikazala je za svoju djecu. I kada je vidjela kako su djeca odrasla u dobre i odgovorne ljude otkrila je smisao života prihvaćajući sebe.

Najraniji dokazi koje imamo o ljudskom životu pokazuju duboku zainteresiranost za sveto, posebno ona ritualna mjesta povezana s našim prijelaskom s ovog svijeta na drugi. G.K. Chesterton nikada se nije mogao načuditi dokazima tako dubokog poštovanja prema svetom pronađenom u najranijim tragovima ljudskog života na zemlji. Naši su preci žarko željeli upoznati transcendentnog Drugog, vidjeti Njegovo lice. Njihovi su idoli bili izrazi, ma kako neuredni, želje zapisane u DNK svih ljudi da vide Božje lice.

"Samo trebaš skupiti hrabrosti i pustiti sve ono što ne možeš promijeniti".

"A čovjek? Koji je njegov cilj? Zašto je na zemlji? Kamo on ide? Kad je sretan? Kad je osmišljen? Smisao je očito nešto izvan nas. Ide se nekamo preko smrti. Zato ne možemo svojim silama i razumom odgonetnuti cilj. On je preko tajne smrti, izvan našeg sadašnjeg dohvata. Biblija nam otkriva tu tajnu. Ona kaže da je čovjek istjeran iz svog prirodnog ambijenta i poslan u tuđinu, na zemlju, sa svrhom da ponovno uspostavi komunikaciju s Bogom. Da opet povjeruje da ga Bog ljubi. Sve na zemlji, trpljenje i užici, pozivaju nas da se vratimo svom Izvoru, Bogu, da ponovno postanemo snažni i sretni kao Bog koji nam je Otac. Ako dublje promislimo, veći i veličanstveniji cilj ne može biti. Čovjek, dakle, ima neke zadaće: da prašta, ljubi, da povjeruje da je Bog naš dom kojemu se treba vratiti", piše Tomislav Ivančić u knjizi "33 meditacije".

"Ništa nam tako snažno ne krade pozornost na sebe kao bol. Bol produbljuje, pooštruje, mijenja naš odnos sa svijetom.  Kad obolimo, naš svijet više nije isti. Prostor u kojem živimo suzi se i promijeni svoje značenje. Bol nam oduzme prostor životnoga kretanja. Ljudi s kojima smo dijelili posao i život više nisu tu. Nema uigranog ritma posla, odmora, druženja, sporta, spavanja." No ipak, kao vjernici, bol možemo promatrati iz Kristove perspektive i kada trpimo, trpjeti s Njim. Donosimo članak fra Ante Vučkovića objavljen u teološkom časopisu Crkva u svijetu. Člank prenosimo u cijelosti.