Čovjek je u srži patnik. Stoga je jedini ispravni stav prema čovjeku biti mu supatnik. Nikada čovjeka ne osuditi, jer ne znaš zašto je takav, zapisao je na jednom mjestu Tomislav Ivančić.

Dok nam god ne dojadi naša komocija, ostajanje na mjestu, lijenost i slične stvari ne možemo iz toga niti izaći jer nam je zapravo dobro u tome. Na sigurnom smo. Odustali smo od života, ali sve ostalo je dobro. Barem tako mislimo.

Nažalost, postoje ljudi koji su davno umrli, a i dalje fizički žive. Hodaju, kreću se, žive s nama, ali zapravo ne žive, već životare. Jedino što im je preostao je ukop – kao trajni znak njihove smrti. Kako im pomoći? Kako pomoći sebi ako se nalazimo u takvoj situaciji?

Često kompliciramo sa svojim (ne)odlukama, sa svojim željama, neostvarenostima, (ne)uspjesima... Stvari su u biti vrlo jednostavne, pitanje je koliko zapravo želimo doći do odgovora na pitanja koja postavljamo.

Što možemo naučiti od Joba? Posebno danas, kada se spominjemo naših dragih pokojnika?

Svi smo se susreli s pitanjem o smislu, kako života, tako i pojedine situacije. Dok je danas to pitanje izražajnije nego ikada, možda ti ove misli, poštovani čitatelju, mogu pomoći doći do odgovora na tvoja pitanja.

U mjesecu rujnu, koji je posvećen Sedam Marijinih žalosti, podsjećamo se Blažene Majke, odnosno toga da slavna otajstva slijede nakon žalosnih otajstva. Stoga možemo zazvati Padre Pija, velikog patnika da nam bude moćan zagovornik.

Uz svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije donosimo promišljanje vlč. Michaela Renniera.

Sjećam se jedne žene koja je preko 30 godina nakon nesreće bila prikovana za krevet. Promatrala je iz kreveta i kolica kako joj djeca rastu u odrasle ljude… Ta žena mi je u razgovoru rekla da je sretna jer Bogu je prikazala sebe i svoj hendikep, prikazala je za svoju djecu. I kada je vidjela kako su djeca odrasla u dobre i odgovorne ljude otkrila je smisao života prihvaćajući sebe.

Najraniji dokazi koje imamo o ljudskom životu pokazuju duboku zainteresiranost za sveto, posebno ona ritualna mjesta povezana s našim prijelaskom s ovog svijeta na drugi. G.K. Chesterton nikada se nije mogao načuditi dokazima tako dubokog poštovanja prema svetom pronađenom u najranijim tragovima ljudskog života na zemlji. Naši su preci žarko željeli upoznati transcendentnog Drugog, vidjeti Njegovo lice. Njihovi su idoli bili izrazi, ma kako neuredni, želje zapisane u DNK svih ljudi da vide Božje lice.