Praćenje javne osobe koja oko sebe okuplja veliko mnoštvo često poistovjećujemo s uspjehom. Ako se veličina njegova mnoštva počne smanjivati, počinje se smanjivati ​​i njegov značaj. Prisjetimo li se koliko je često Isus upozoravao ljude koje je izliječio da nikome ne govore o tome, mogli bismo bolje razumjeti njegov pomalo oštar poticaj mnoštvu koji čujemo u današnjem Evanđelju.

Tko je od nas ikad na proslavu svoga rođendana umjesto prijatelja i obitelji pozvao „siromahe, sakate, hrome, slijepe”? Znači li to da nitko od nas nije čovjek evanđelja ili možda u ovoj Isusovoj prispodobi postoji nešto dublje što, po običaju, ne primjećujemo?

Idi na posljednja mjesta. Gdje su odbačeni i prezreni. Tamo ćeš Ga naći. Tamo će se roditi tvoja molitva. Isus? On će sve tvoje boli uzeti na sebe, svaku suzu obrisati s tvoga lica i posjesti te uza se u Kraljevstvu svome na Nebu. Do tada kraljuj sa siromasima na zemlji.

"Odgovor na ova važna pitanja za nas i za Crkvu ovisi o tome je li današnja Crkva ili, ako jest, u kojoj je mjeri, Betanija - „Kuća siromašnih“, odnosno o tome jesmo li i koliko smo mi kršćani iskreni Isusovi prijatelji. I jesmo li kao njegovi iskreni prijatelji spremni s Marijom izabrati najprije bolji dio, biti njegovi učenici, sjesti do njegovih nogu, slušati, kako bismo nakon toga, pa i zbog toga, s Martom mogli biti prijatelji drugih ljudi i u posluživanju njima i njihovoj potrebi i njegovi poslužitelji", piše riječki nadbiskup koadjutor Mate Uzinić.

Zapitajmo se što je zaista najvažnije dok svakodnevno trčimo za novcem, poslom, obavezama zaboravljajući na Boga i stavljajući ga na posljednje mjesto u svom životu. Možda mislimo da ćemo nekad kasnije imati više vremena za Boga, ali to je samo laž koju nam redovito servira đavao kako bi nas odvukao od Boga. Istina je u tome da ne znamo koliko ćemo dugo živjeti na zemlji i kada nam se bliži posljednji čas, zbog toga je svaki trenutak pravi trenutak za obraćenje i zajedništvo s Bogom.

Kad nas Bog pozove na određenu zadaću, On također nešto čini nama i u nama. Bog nas ne poziva da ga slijedimo kao da smo beživotno kamenje, nesposobno za bilo kakvu unutarnju promjenu ili rast.

Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić predvodio je u subotu 28. svibnja euharistijsko slavlje tijekom kojega je zaredio devetnaestoricu novih svećenika.

"I danas stoji Isus na obali – to je zapravo poruka cjelokupnoga Evanđelja: Isus je tu, on nas ne ostavlja same. Uvijek je s nama. Ono oslovljavanje s ‘Dječice’ – jedinstveno je u svim evanđeljima. Neponovljivo. Toplo i očinski. Kao da nas pušta da radimo uzalud, da bi nas dozvao k pameti i vratio k izvornom poslanju", piše fra Tomislav Pervan.

Povijest pripovijeda da je u 7. stoljeću car Heraklije krenuo u rat protiv Perzijanaca kako bi povratio Isusov križ, kojeg su oni ukrali iz Jeruzalema i čuvali u palači blizu Bagdada. Nakon petnaest godina borbi, 630. godine bizantska je vojska povratila sveto drvo i car je trijumfalno poveo svoje trupe u Sveti grad.

"Isus nije, kako bi ga htjeli neki prikazati, društveni prevratnik. Nije pozivao na prevrat niti na rušenje postojećih ustrojbi. Nije očekivao boljitak u svijetu promjenom struktura ili rušenjem vlasti, ma kako i koliko ona bila nečovječna. On je glasnik obraćenja, obraćena i preobražena srca. To se srce mora staviti u službu čovjeku", piše fra Tomislav Pervan.