Na 18. nedjelju kroz godinu donosimo propovijed vlč. Roberta Almašija iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije o ispravnom odnosu prema materijalnim dobrima. Pozvani smo služiti se materijalnim stvarima, a bogatiti se u Bogu.

Prema klasičnoj katoličkoj tradiciji požuda očiju se očituje u škrtosti. Crkva uči da čovjek ima pravo na privatno vlasništvo, ali i da zemaljska dobra trebaju biti svima na raspolaganju. Da svi imaju pravo na minimum potreban za dostojanstveni život. Škrtac više od svega ljubi novac i bogatstvo. On gomila dobra i uživa u gomilanju posjeda, te ne želi dirati u dobra koja je nagomilao. Ne koristi se novcem da služi sebi i drugome, nego postaje robom bogatstva ili užitaka koje mu ono može pružiti, te tako zemaljska dobra postaju pravi idoli kojim se ljudi, umjesto Bogu, klanjaju.

Ulazimo u vrijeme Božića, vrijeme darivanja, radi se o vremenu kojemu se mana, odnosno grijeh škrtosti snažno opire i pronalazi načina da u nama preživi čak i onda kada svi svakoga daruju. Mnogi će reći kako nisu škrti jer često daruju, no škrtost ima mnogo lica i može se sakriti i iza božićnih darova. O ovome grijehu za Hrvatsku katoličku mrežu razgovarali smo s don Đulijanom Trdićem, svećenikom Riječke nadbiskupije koji je ujedno i magistar dubinske psihologije te član javnog vjerničkog društva Omina Deo.

Nitko od nas ne voli biti škrt, pa onda to neki nazivaju štedljivošću, a neki drugačije. Postoje i oni koji i daruju nešto, ne čine to s ljubavlju, slobodno. Neki je interes posrijedi ili obzir. Ljudi često, pogotovo novac, daju od svoga suviška. Za razumjeti je s jedne strane da se brinemo za svoju budućnost, ali s druge ne.