U crkvi smo više nego na drugim mjestima u svijesti da smo braća i sestre u Kristu. Onda takav stav i zauzimamo i svojim odijevanjem i dotjerivanjem za crkvu kao primjer djeci. Kao što ne treba biti takva da privlači preveliku pozornost, odjeća i nakit istovremeno treba biti svečana.

Ovi mali prijedlozi neka vas potaknu da osmislite svoje načine ukrašavanja na osnovi ovih i drugih ideja koje ćete vidjeti drugdje.

Svatko ima svoje strahove. Trebamo svome strahu otkriti ime. Moramo iskoristiti priliku čim se pojavi i suočiti se sa svojim strahom. Svakom strahu treba reći ime pogledati ravno u oči reći ja sam te se nekada bojao.

Ima li uopće smisla govoriti da svaki kršćanin može obilježavati svoj imendan i imati nebeskoga zaštitnika? Kod nas je običaj da ako nosiš ime popularnih svetaca kao što su: Anto, Ana, Lucija, Josip, Stipo... svi već znaju kad su ti dani te se sjete i osobe koja se tako zove pa se barem malo i imendan obilježi. Onda će ljudi s ovim imenima možda toga dana otići i na misu i ponešto čuti o svom zaštitniku.

Kako pomoći djetetu u ranoj dobi, a i samomu sebi u odrasloj dobi, kako bismo ostvarili komunikaciju s drugima? Saznajte u tekstu kojeg je pripremila s. Jelena Antolović.

Je li govor o Isusovu križu za djecu? Nije li tu previše nasilja? Jesmo li se ikad ozbiljno zapitali koliko ispravno postupamo kada današnju djecu štitimo od Isusova križa. Hoće li djeca imati traume, noćne more ako čuju kako je prije 2000 godina na zemlji završio život Sina Božjega. Nisu li djeca preosjetljiva na pravdu pa će ih ovo previše uznemiriti? Zašto bismo ih tako rano izlagali tome jer život će ih i tako naučiti? A, od kada se život uči? Zar ne od njegova samoga početka? Od kada se onda kršćanskom životu uči?