Mora li dakle kršćanin uvijek živjeti duh mrtvljenja? Da, ali iz ljubavi. Ljubav nam neće dozvoliti jadikovanje i protest. Jer ponekad podnosimo nedaće, ali se i tužimo; tako uludo trošimo Božju milost, Bogu vežemo ruke, tako da ubuduće ne može od nas ništa tražiti. 

"Grijeh ima težinu. Svaki grijeh koji počinim u mislima, riječima ili djelima pretvara se u prtljagu koju nosim sa sobom. Kako se težina nakuplja, počinjem osjećati suhoću u svom molitvenom životu. Moj entuzijazam da podijelim svoju vjeru s drugima postaje prigušen pod teretom grijeha koje nosim."

Često ne želimo ići na ispovijed. To bi moglo biti iz bilo kojeg broja razloga, ali obično je to zato što ne želimo svećeniku otkriti određeni grijeh koji smo počinili. Grijeh je neugodan i kad pomislimo reći nekom drugom o tome, može se javiti osjećaj tjeskobe i srama.

"Već se osjećam dovoljno krivim za ono što sam učinio. Ne trebam svećenika da bih se osjećao više krivim." Molitva, post i milostinja tri su duhovne prakse koje potičemo tijekom korizme.  Kao dio te prakse, potičemo i dobru ispovijed. Pa ipak, prilično neobično, neki ljudi osjećaju krivnju i to čini prepreku ovom sakramentu.

Otac Mike Schmitz u najnovijem videu "Činite male žrtve kako bi došlo do velike promjene" na kanalu "Ascension Presents" govori o važnosti pokore te da bismo kao vjernici trebali činiti male žrtve uvijek, ne samo u vremenu korizme, kako bismo bili što sličniji Kristu.

Mnogo je poruka i prijedloga što trebamo činiti u korizmenom vremenu i čega se trebamo odreći. Rijetko se zapravo zapitamo što napraviti kada se ne pridržavamo pokore i posta te je li netko veći vjernik ako se odrekao više stvari ili navika. Odgovor na ova pitanja putem društvenih mreža pružio je humoristični svećenik o. Goyo Hidalgo iz Los Angelesa.