Pogledajmo Isusove riječi o tome kako se od sedam smrtnih grijeha možemo okrenuti kreposnom životu ispunjenom istinom, ljubavlju i mirom.

"Tri Isusove kušnje" bila je tema HKR-ove emisije "Pod križem" u srijedu, 9. ožujka u kojoj je župnik Župe sv. Josipa radnika u zagrebačkim Gajnicama, vlč. Branimir Budinski govorio o kušnjama kojima je đavao kušao Isusa u pustinji pojasnivši svaku od tri kušnje.

Čovjek koji radi na sebi, rijetko se žali. Onaj koji samo govori o svojim ranama, a ne mrda s mjesta – vazda kuka i ne miče se s mjesta, poručuje fra Ivan Marija Lotar, župni vikar Župe sv. Antuna Padovanskoga sa zagrebačkog Svetog Duha. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.

Iako je u jednom trenutku života bio svet, baš kao i sveti Ivan Kapistran, pustivši oholost u svoje srce, Justin je dopustio da ona u potpunosti njime i ovlada. Oholost ga je pobijedila. Zato čuvaj svoje srce, jer nikad ne znaš iz kojeg kuta oholost vreba čekajući baš na tebe. I Justina je oholost čekala i dočekala ni više ni manje nego na Papinu dvoru. Oholost te čeka ondje gdje je najmanje očekuješ.

Kad pomislimo na osobine nekoga tko ima poniznost, kako bismo ih opisali? Postoje li određene osobe koje vam padnu na pamet? Sveta Terezija iz Lisieuxa? Blažena Margareta od Castella? Sveti Josip Kupertinski? Što kažete na odraslo dijete koje brine o ostarjelom ili nemoćnom roditelju? Svećenik koji provodi cijeli dan izmjenjujući se između sjedenja u ispovjedaonici i nuđenja duhovnih uputa svojim župljanima? Ili novak u vjerskoj zajednici kojeg lažno optužujuju i etiketiraju, ali on ostaje u tišini?

"Čovjek koji se bori protiv vlastite oholosti pozvan je u zajedništvo Presvetog Trojstva. Sam Bog mu otkriva otajstvo svoje ljubavi. To je najveća sreća. To je punina prema kojoj svaki dan koračamo. Stoga ne odustaj od borbe s vlastitom ohološću. Gospodin Isus već je jednom pobijedio đavolsku oholost. S Isusom je sve moguće", poručuje p. Arek Krasicki.

Iza ispovijedi tvrdo odlučimo da ćemo kroz taj tjedan budno bdjeti nad jednom svojom slabosti i paziti da nas ne zaskoči, a kad tamo, upravo u tom tjednu počinimo još teži prekršaj nego inače. I to onda, kad smo se najmanje nadali? Što sad? Hoćemo li pokunjiti glavu i napuniti malodušjem sebe, a cijelu kuću mrzovoljom. Izgrizati se i pasti u očaj? Tvrditi da nismo nizašto i da nikad iz nas neće biti nešto.

Naša narav ranjena istočnim grijehom stalno se bori da dokaže da je vrjednija od drugih (želja da budem u centru pažnje, da ostvarim neki rezultat radi kojega će me drugi poštivati, želja za pohvalama, slavom, uvredljivost, pretjerana osjetljivost, isticanje vlastitih uspjeha, nezainteresiranost za tuđe uspjehe, ponižavanje i omalovažavanje drugih...). U svakom grijehu je korijen oholosti.