Ima dosta ljudi koji se plaše Božjeg pogleda. Dožive stres na samu pomisao da ih On može uvijek vidjeti. Bježe li s pravom od Njegova pogleda? Pokušajmo odgovoriti na ovo i na druga pitanje koja su povezana sa slikom Milosrdnog Isusa.

Đavao zna da se u ispovijedi peru grijesi i zato obeshrabruje ljude na ispovijed, a ako se čovjek ispovjedi neprijatelj ga na sve načine nastoji osramotiti. Ne nasjedajmo na neprijateljeve lukavštine i laži. Zagledajmo se s pouzdanjem u Isusovo milosrdno srce i pristupajmo Mu s povjerenjem.

U Starom Zavjetu srce se spominje više od tisuću puta. U Novom zavjetu srce se spominje oko 1150 puta. Dakle, to je važna činjenica, da se Boga prikazuje kao srce, kao volju. To je njegovo milosrđe, njegova ljubav koja se otvara.

Isus od nas traži da otvorimo oči, da će se on skrivati u najpotrebnijima, u najmanjima, u onima odbačenima, prezrenima, gladnima, žednima, u svima onima koji su na rubu našega društva. Djela, a ne riječi. Naša vjera treba biti pretočena u djela, a naše riječi u čine, da činimo ono što govorimo”, naglasio je fra Ivan Hrkać.

"rebamo dopustiti Bogu koji živi u nama da ljubi kroz srce svakoga od nas: ljubiti Božjom ljubavlju."

Mi smo privilegirani jer je Krist patio i umro za naše grijehe. Sada su neki ljudi skloni zaboraviti njegovu patnju i usredotočiti se samo na prazan križ. Iako je križ sigurno snažan znak našeg spasenja, ne možemo zaboraviti žrtvu koju je Krist učinio savršenim podnošenjem križa.

Post ne donosi ploda ako ga ne "zalijeva" milosrđe. Post presuši kad presuši milostinja. Milostinja je prema postu kao kiša prema zemlji. Koliko god obrađivali svoje srce, čistili tlo svoje naravi, iskorjenjivali poroke, sijali kreposti, ako ne oslobodite izvore milosrđa, vaš post neće uroditi plodom.

Ono što se isprva čini nevažnim, na kraju može izgraditi zid koji dijeli čovjeka od čovjeka.

Nema milosrđa ako nema pravednosti. Ako će ti se apriorno sve oprostiti bez tvog pokajanja, bez tvoje želje za popravkom, ako nema grijeha, postoji li onda uopće milosrđe, ili je to samo Bog koji je malo glupav i ne zna razliku dobra i zla?

Tko je od nas ikad na proslavu svoga rođendana umjesto prijatelja i obitelji pozvao „siromahe, sakate, hrome, slijepe”? Znači li to da nitko od nas nije čovjek evanđelja ili možda u ovoj Isusovoj prispodobi postoji nešto dublje što, po običaju, ne primjećujemo?