Katolicima nema ničeg tako prirodnog od činjenja znaka križa. Križamo se prije i poslije molitve; križamo se u misnoj liturgiji; znak križa činimo kada se blagoslivljamo svetom vodom. Ipak, iako ovaj znak često pravimo bez razmišljanja, on je jedno od najmoćnijih duhovnih oružja koje imamo na raspolaganju.

Nakon nekoliko pokušaja da je natjeraju da prestane nositi simbol svoje vjere, bolnica ju je degradirala i premjestila da radi kao recepcionarka. "“U ovoj bolnici ima osoblja koje ide četiri puta dnevno u džamiju i nitko im ništa ne govori. Hindusi nose crvene narukvice na zapešćima, a muslimanke u kazalištu nose hidžab. Ipak, moj mali križić oko vrata smatran je toliko opasnim da mi više nije bilo dopušteno raditi svoj posao. Ja sam jaka žena, ali tretiraju me kao kriminalca", riječi su ove hrabre žene.

Budući da je Krist umro zbog naših grijeha, Kristov križ je mjera grijeha. „Razmisli, kaže sveti Bernard iz Clairveauxa, koliko su ozbiljne bile tvoje rane zbog kojih je, u planu božanske mudrosti, bilo potrebno da se rani janje - Krist. Da naši grijesi nisu bili smrt i vječna smrt, nikada ne bi Sin Božji umro za njih."

Marija Onuoha dugi niz godina radila je u londonskoj sveučilišnoj bolnici Croydon kao medicinska sestra i bez problema nosi ogrlicu sa zlatnim križem. Tijekom posljednje dvije godine na nju su počeli vršiti pritisak da ukloni križ.

Bilo bi jako čudno kada bi dijete izvadilo svoju bankovnu karticu i nadoknadilo roditeljima što su ga rodili i othranili. Možda bi se i moglo odvojiti nešto novca za zdravstvene račune, troškove vrtića, konzumiranu hranu, uništene pelene, satnicu roditelja. No, sve je ovo očiti apsurd.

Kada je 1951. po dolasku u Krašić jedna novinarka upitala blaženog Alojzija Stepinca: "Što ćete raditi u Krašiću?", on je jednostavno odgovorio: "Radit ću i trpjeti za Crkvu." To što je rekao, i činio je do posljednjeg daha svoga života, pa je i svoju životnu i kršćansku misiju na kraju i ispunio: živio i je trpio za Boga, za Crkvu, za svoj hrvatski narod. Dok je boravio u Krašiću i Lepoglavi, lomili su ga, progonili i mučili samo da se odrekne križa, da se odrekne Isusa i svoje katoličke vjere, ali nisu ga uspjeli slomiti. Vjera i iskreno pouzdanje u Boga bili su jači od bilo kakvog terora ili mučenja i na kraju su pobijedili.

Kakve su tvoje ruke? Kakve su tvoje noge? Kakve su tvoje misli? Kakve su tvoje oči i tvoj pogled? Kakva su tvoja usta? Kakvo je tvoje srce? Ispitaj svoju savjest pred Gospodinovim križem!

Dok promatramo križ vidimo istodobno beskrajnu ljubav i beskrajnu patnju. Trpljenje nije dakako predmet naše ljubavi. Zapovijeđeno nam je da ljubimo Boga i našeg bližnjeg kao same sebe. Nije nam zapovijeđeno da ljubimo patnju. Čemu onda patnja?

Korizma je u samome vrhuncu – Velikom tjednu, a njegov drugi dio - Sveto trodnevlje svojim liturgijskim bogatstvom sažetak je i završnica povijesti spasenja ljudskoga roda. A vrhunac Svetoga trodnevlja jest Kristova uskrsna pobjeda nad smrću – njegovo uskrsnuće, koje je temelj i naše uskrsne nade jer on je „uskrsnuće i život“. On ima „riječi života vječnoga“. Profesor Mile Mamić donosi temeljito jezično i duhovno promišljanje o našim kršćanskim temeljima.

„Stvarnost Kristovog učenika nikad ne nailazi na pljesak, na priznavanje, na neku veliku hvalu. Nego, stvarnost života Kristovog učenika je - biti spreman prihvatiti križ“, poručuje fra Bojan Rizvan, župnik župe Presvetog Srca Isusova u Zadru.