Ljudska duša sama po sebi, kada hoće u jasnoću, već zna da joj valja srušiti lažni ponos i priznati krivnju. Duša, kad god joj dopustimo da živi po svojim nutarnjim zakonima, dođe u blizinu onoga što je kršćanstvo kodiralo u sakramentu ispovijedi: griješim, kajem se, tražim oproštenje, ulazim u jasnoću i život ponire u dubinu.

Samospoznaja koja neprestano hrani našu Vjeru – Nadu – i Ljubav – uvijek će biti plodna – radosna – ponizna. Ali kada samospoznaja stvara sumnje i čini nas obeshrabrenima i mlakima, tada se ta spoznaja okrenula u duši i djeluje poput smrtonosne strijele – uništavajući i razdirući ono što je Bog stvorio da bude cjelovito i lijepo. Nikada ne bismo smjeli biti očajni ili obeshrabreni zbog svojih slabosti. Isus nam je dao svog Duha da nam pomogne da budemo sličniji njemu. On nam je dao svoje pastire da nas vrate kući. Dao nam je milost koja nam je potrebna da se pokajemo, promijenimo i postanemo sveti.

Pokora je sakrament koji je ustanovio Isus Krist da bi nam oprostio grijehe koje smo učinili poslije krštenja. Ovaj se sakrament naziva pokorom zato što je potrebno kajanjem odbaciti grijehe, ako želimo da nam se oproste i zato što onaj, tko je učinio grijeh, mora prihvatiti kaznu, koju odredi svećenik.

"Tko osuđuje, mora naučiti praštati, tko je bolestan, treba naučiti moliti. Nemate li nade da se teški prijestupi ili grijesi neposredno opraštaju, obratite se na za govornika, utecite se Crkvi koja će za vas moliti. I onda će Gospodin, njoj za ljubav, udijeliti oprost koji bi vam on mogao uskratiti. Ne niječemo historijsku stvarnost ozdravljenja čovjeka uzeta, ali mi ponajprije prihvaćamo nutarnje liječenje čovjeka kojemu su njegovi grijesi oprošteni", poručuje fra Tomislav Pervan.

Zahvaliti Bogu za sve što jesam, za njegov dar, u obliku razgovora, molitve, slavljenja; prepoznati ono što me sada, pred Bogom, raduje: sretan sam zbog te i te stvari, prošle ili sadašnje. Važno je da sve to iznesem pred Gospodina: to je priznanje njegove dobrote za nas, njegove vlasti i snage, njegova milosrđa.

Donosimo raspored ispovijedanja u većim zagrebačkim župama uoči Božića u posljednjem tjednu došašća, od 20. prosinca do Badnjaka, 24. prosinca.

"Nakon ispovijedi, zahvali Bogu na daru oproštenja i pođi u miru!", poručio je župni vikar Župe sv. Antuna Padovanskog na zagrebačkom Svetom Duhu fra Ivan Marija Lotar.

"Kako sam često bio na "knap" s vremenom mislio sam nekada ispovijedajući: "ajme još jedan, neću stići naučiti"...ali umah se sjetih da sam najprije svećenik a ne student. Kada mi se ogadila ta misao da mi je previše penitenata prije ispita, počeo sam moliti poput protestantskog vojnika iz filma "Greben spašenih" koji je spašavao ranjenike kao bolničar - "Bože, daj mi još jednog". Fra Krešimir Josip Bahmec donosi kratko svjedočanstvo o ispovijedi na svojem Facebook profilu.

Od čiste i uredne kuće važnije je čisto srce i zato se brojni vjernici mire s Bogom u sakramentu ispovijedi. Koliko često bi se vjernik trebao ispovijedati? Zašto nije dovoljno osobno se pokajati i u osobnom razgovoru s Bogom ispovjediti grijehe, već je potreban sakrament? Što ako na ispovijedi neki grijeh zaboravimo ili se previše sramimo da bismo ga ispovjedili? Na ta i druga pitanja odgovarali su gosti: vlč. Odilon Singbo, don Mihovil Kurkut, SDB, i vlč. Branimir Budinski.

Moli li se šesta desetica krunice za sve vjerne mrtve ili za duše u čistilištu? Je li Jona zaista bio tri dana u kitovoj utrobi? Kako se ispovijedati ako stalno padam u iste grijehe? Može li osoba koja čeka proglašenje ništavosti svoje ženidbe biti u vezi? Na ta i druga pitanja odgovarao je u petak, 12. studenoga u emisiji HKR-a "Halo, velečasni?" fra Roko Bedalov, župnik župe Sv. Antuna Padovanskog sa Svetog Duha.