Crkvena godina započinje vremenom došašća, odnosno adventa. Vrijeme je to u kojem se vjernici žele prisjetiti dviju stvari. Prva je činjenica da je Bog u liku Isusa Krista već došao na zemlju, odnosno boravio s ljudima na ljudski način. Druga je činjenica da je Božji boravak na zemlji te način njegova odlaska sa zemlje ostavio prostor za iščekivanje Božjega ponovnoga prilaska svijetu.

"Ima hrabrih ljudi oko nas, čekaju Gospodina. Pružaju ruke i svoja srca kao posude da u njih uhvate Božju nazočnost i unesu je u svoj narod", piše Tomislav Ivančić u knjizi "Minuta za tebe".

U susretu s Bogom otkrivamo koliko nas on ljubi, a u susretu s čovjekom otkrivamo koliko i mi možemo po ljubavi biti slični njemu. Neka nas ovo došašće dovede do cilja – pred jaslice u kojima će nam svima zasjati Iščekivana Radost.

Lako nam u današnjem svijetu postane dosadno. Ne samo u sadašnjem trenutku, već i u životu općenito. Došašće je vrijeme kada se možemo prisjetiti da je život pun smisla i svrhe, putujući prema budućnosti pune nade.

Crkva, koju su rani crkveni oci često uspoređivali s Noinom arkom, sada "sjedi" na kopnu ovog svijeta koji prolazi. Ona je lađa našega spasenja i znak je života budućega svijeta. Došašće je vrijeme koje nas ponovno poziva na iščekivanje tog života i, što je najvažnije, priprema za njega.

Pripremimo sebe za proslavu Božića tijekom adventa, pođimo na zornice, na ispovijed, pripremimo nutrinu da bude jednako blještava kao i vanjština naših proslava! Stoga ostavimo sve na svome mjestu i vremenu. Proslavimo svetkovinu Božića 25.12.

"Doći na misu polnoćku ili danju (ako smo bili na polnoćki, svejedno treba doći i na danju misu 25.12), a ne pričestiti se, suprotno je svemu za što smo se pripremali. Sam Krist je bio položen u jasle (mjesto gdje stoji hrana za stoku) i tako nam već tada postao poruka kako je on jedina hrana za život. Znati sve to, a i dalje svjesno izbjegavati ispovijed i pričest znači promašiti svu bit svetkovine. On je došao biti s nama Bog, a zašto onda mi odbacujemo mogućnost biti s Njime?", piše fra Vinko Brković, član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.