Akvinski ne bi mogao biti ni svetac ni veliki mislilac da nije bilo njegova dubokog osjećaja poniznosti. Vidjeti stvari onakvima kakve jesu, a ne onakvima kakve bih ja volio da jesu, znak je skromnog filozofa.

Bilo da se borimo s "tamnom noći duše" ili ovozemaljskim smetnjama koje dolaze dok smo pred Presvetim Sakramentom, trebali bismo se utješiti sljedećim: čak i kada molitva ne donosi niti teološke uvide niti utjehe, ona još uvijek produbljuje našu želju za Bogom, a samim time i našu sposobnost da Ga vidimo u ovom životu i da se s Njim sjedinimo u sljedećem.

Potpuno preuzimajući našu ljudsku narav i sjedinjujući je sa svojim životom, Gospodin nam definitivno pokazuje da je naša ljudska narav dobra. Radeći ljudskim rukama, misleći ljudskim umom, djelujući ljudskim izborom i ljubeći ljudskim srcem, On je ušao u dramu ljudskog života i otkupio svaki njegov dio.

U svijetu koji je poludio, naša najveća potreba u oporavku našeg razuma je vjera. Bez toga, ljudski um doživljava pomrčinu, odsječen od pravog izvora svoje svjetlosti.