U predgovoru izdanju sv. Tome Akvinskog iz 1958., Jacques Maritain navodi da njegovo predstavljanje nije srednjovjekovnog tomizma, već trajnog i sadašnjeg tomizma.” Takvo predstavljanje, međutim, protivi se današnjoj intelektualnoj klimi u kojoj se napredak, i sve što on podrazumijeva, uzima zdravo za gotovo. Mogu li ideje imati trajnu snagu? Može li nešto što je rečeno u 13. stoljeću biti relevantno u 2024.?

Tehnologija / Foto: Pixabay

Ugrađena zastarjelost pripada svijetu tehnologije, ali ne i svijetu umjetnosti. John Keats prepoznao je trajnost umjetnosti kada je izjavio da je “stvar ljepote vječna radost.” Svoju vječnu svježinu zadržala su djela Platona i Aristotela, Bacha i Beethovena, Da Vincija i Michelangela, Shakespearea i Dantea. Sve što je ažurno brzo zastari. Ali slava je ljudskog uma što može stvarati oblike koji intimiziraju vječno. “Ne pokušavam uključiti prošlost u sadašnjost”, piše Maritain, “već održati u sadašnjosti prisutnost vječnog.”

Fra Giacomo di Viterbo, nadbiskup Napulja, vjerovao je da je Bog poslao tri liječnika da rasvijetle svijet i sveopću Crkvu, “prvo apostola Pavla, zatim Augustina i konačno sv. Tomu Akvinskoga kojega nitko ne bi nadmašio do svršetka svijeta”

Vaticano – Statua di San Pietro

Tomizam smatra da trebamo koristiti razum kako bismo razlikovali istinito od lažnog. Nasuprot tome, u suvremenom je svijetu sasvim uobičajeno ovu važnu funkciju dodijeliti popularnosti, anketama ili praktičnosti. Razum je, dakle, u potrazi za istinom vrijednost koja se trenutno ili ignorira ili odbacuje. Poput Poncija Pilata, suvremeni skeptici pitaju: “Što je istina”? Maritain prezire stavljati mudrost svetog Tome na politički spektar: “Tomizam nije ni desni ni lijevi; nije smještena u prostoru, nego u duhu.” Istina je ta koja će nas učiniti slobodnima, piše dr. Donald DeMarco s portala Catholic Exchange.

Na raspravi o slučaju za kanonizaciju svetog Tome (8. kolovoza 1319.), fra Giacomo di Viterbo, nadbiskup Napulja, vjerovao je da je Bog poslao tri liječnika da rasvijetle svijet i sveopću Crkvu, “prvo apostola Pavla, zatim Augustina i konačno sv. Tomu Akvinskoga kojega nitko ne bi nadmašio do svršetka svijeta”. Ovo je, naravno, promatranje svetog Tome s visine. Ali mora se zapamtiti da je Akvinčeva filozofija u biti izgrađena od temelja. Za anđeoskog doktora, svo znanje počinje u osjetilima. Njegova je filozofija, dakle, u skladu sa zdravim razumom koji sva ljudska bića stavlja pred prag filozofije.

G. K. Chesterton naglašava, u svojoj izvanrednoj knjizi, Sveti Toma Akvinski, da je “Akvinski gotovo uvijek na strani jednostavnosti i podržava prihvaćanje uobičajenih istina od strane običnog čovjeka.” Akvinski je uvjeren da običan čovjek može dokučiti vanjski predmet i ne ostaje u nedoumici je li ono što vidi stvarno ili ne. U tom svjetlu svijetli osnova za demokraciju i ideja da su svi ljudi jednaki. Akvinski poziva sve na gozbu mudrosti i ne pravi razliku između gospodara i “čovjeka s ulice”.

Filozof počinje s poniznošću. Ne zanima ga zasljepljivanje svijeta novim idejama. Novost ga ne zanima. On želi znati nešto o stvarnosti i ne želi da mu ego stane na put.

Budući da obična ljudska bića znaju da žive u stvarnom svijetu, onom koji oni nisu stvorili, mogu cijeniti stvarnost prirodnog zakona. I upravo taj prirodni zakon služi kao temelj morala. Dakle, moral nije proizvoljan ili relativistički, već čvrsto usidren u prirodnom zakonu.

Foto:Unsplash

Ako ljudi smatraju da je filozofija teška, može biti da im je nešto drugo jednako teško, naime poniznost. Za Akvinca, “vrlina poniznosti sastoji se u ovome, da se netko drži unutar vlastitih granica; ne proteže se do onoga što je iznad njega”. Filozof počinje s poniznošću.

Maritain smatra da, “sv. Toma je ispravno, prije svega, apostol inteligencije: to je prvi razlog zašto ga moramo smatrati apostolom modernog vremena. Inteligencija nije ograničena na jedno doba.

Ne zanima ga zasljepljivanje svijeta novim idejama. Novost ga ne zanima. On želi znati nešto o stvarnosti i ne želi da mu ego stane na put. Akvinski ne bi mogao biti ni svetac ni veliki mislilac da nije bilo njegova dubokog osjećaja poniznosti. Vidjeti stvari onakvima kakve jesu, a ne onakvima kakve bih ja volio da jesu, znak je skromnog filozofa.

Za Maritaina, “Sv. Toma je ispravno, prije svega, apostol inteligencije: to je prvi razlog zašto ga moramo smatrati apostolom modernog vremena. Inteligencija nije ograničena na jedno doba. To je pravo rođenja svake osobe koja je ikada došla na svijet. Ipak, u modernom svijetu inteligencija je ugrožena, ispolitizirana ili podređena moći. Ipak, inteligencija u svojoj čistoći najpouzdaniji je svjedok istine.

Sadašnje doba nije filozofsko. Postoje, međutim, zamjene za filozofiju koje se pretvaraju da su filozofske. U tom pogledu nalazimo popularne pisce i mislioce koji pokušavaju ponuditi rješenja za naše terapeutsko društvo. Dr. Ruth, dr. Laura i dr. Phil proveli su svoj sat na pozornici filozofije u pokušaju da pomognu ljudima koji se bore sa svakodnevnim problemima. Koliko god njihovi ciljevi bili vrijedni, oni se ne bave transcendentnim pitanjima koja se odnose na Boga i krajnji smisao života. Traže terapiju, ali ne i mudrost.

Sveti Toma je filozof u najširem smislu, bavi se svime što stimulira um i vježba inteligenciju. Njegov stupanj svetosti i poniznosti su rijetki.

Njegov je um bio enciklopedijski, pročitao je i probavio sve što mu je intelektualni svijet njegova vremena bio dostupan. Štoviše, slovio je kao najistaknutiji mislioc Katoličke crkve. Blagdan mu je bio 24. siječnja, što je godišnja prilika za sjećanje na njegovu važnost za svakoga tko traži mudrost.