Božja suverenost i čovjekova sloboda i oslobođenje od bilo kojih prisila. Svi su propisi i zapovijedi za Isusa samo pomagala, ceste i prohodni putovi koji vode u konačnu slobodu, beskrajna prostranstva, Božje perivoje.

Sluga Božji, ‘miljenik Božji’, s jedne strane, a s druge toliki zemaljski ‘miljenici bogova’, miljenici muza, publike, posvudašnji 'celebrities'. Nekima su ‘bogovi skloni’, neke su ‘bogovi obdarili, poljubili’, neki, koji ne silaze s pozornica, svojim zaglušnim nastupima samo prikrivaju svoju nutarnju bijedu i prazninu. Kolika samo razlika! Kako nastupa ‘sluga Gospodnji’, onaj koji je Gospodinu omilio, nad kim se otvaraju nebesa u trenutku njegova krštenja, kako nastupaju a s druge strane, ljudske veličine koje bi htjele na silu otvoriti nebo ili stvoriti nebeske prilike ovdje na zemlji, što im nikako ne uspijeva? Kako samo brzo blijede te zvijezde, ti miljenici ovog svijeta?! Od svekolike buke koju stvaraju oko sebe nemoguće je razaznati riječi, suvislost, sadržaj. Vlastita nutarnja nesigurnost nadomješta se količinom, mnoštvom riječi.

U Isusovu hodu po vodi samo se nastavlja ono što su učenici iskusili za umnažanja kruha u pustinji. Riječ je, naime, o našem životu, njegovu uzdržanju, o brigama kako sačuvati svoj život. Jednom je to hrana koja nam treba, drugi put strah za vlastitu egzistenciju kad se sve urušava, kad nema nikakvih sigurnosti ni osiguranja, kad se otvara provalija i čovjek gleda smrti u oči. Kroz pune četiri noćne straže učenici se muče na moru, oko njih je mrkla noć, a dotle Isus moli na brdu.

Završne riječi Isusova Govora na gori. Isus uspostavlja novi poredak među ljudima. Ne dokida on Mojsijev Zakon, ne dokida objavu sa Sinaja, nego dopunjuje. Daje jasne odrednice kako netko može unići u kraljevstvo Božje. Nije dovoljno čuti, slušati, komentirati, drugima prenositi. Nemoguće se pozivati na primljene darove koje čovjek ima. Treba se truditi unići kroz uska vrata ili pak biti dobro stablo koje rađa samo dobrim, zdravim plodovima.

Isus izgovara ove riječi nakon što je uputio strašne prijekore gradovima koji su bili svjedoci njegovih najvećih čudesa, Kafarnaumu, Korozainu i Betsaidi te nakon povratka učenika s misionarskoga putovanja, s kojega su mu zanosno ispripovjedili što su sve doživjeli u snazi njegove riječi. Isus na to nadovezuje ovaj himnički, hvalospjevni odsječak, u obliku molitve i zahvale Ocu. Isus naziva svoga Oca Gospodarom neba i zemlje. Mudri i umni, tj. onodobni pismoznanci, farizeji i teolozi, nisu shvatili Isusovu osobu ni poslanje, dok su neuki, maleni - tj. apostoli, koje oni 'gore' preziru kao neznalice, kao 'prokletu svjetinu i masu' (usp. Iv 7,49: "Ali ta svjetina koja ne shvaća Zakona, upravo je prokleta!") dionici objave što se događa u Isusovoj osobi. Oni su otvoreni za poruku i osobu Isusa Krista. Njima Bog otvara srce jer su otvoreni, dok su drugi zatvoreni u svojoj nevjeri.