"Krist svojim krikom s križa probija zemlju i ulazi u njezine dubine. Silazi u dubinu ljudske nevolje kako bi nas uzdigao. Njegov nas primjer uči da se na plašimo vlastitih krikova. Da se ne bojimo zemlje. Od nje smo uzeti. Njoj ćemo pripasti. Potrebna nam je vlastita potresenost kako bi prodrmala naše začahurene savjesti", piše fra Dragan Bolčić, svećenik Hercegovačke franjevačke provincije.

"Ponekad uložimo puno napora kako naše slabosti ne bi izašle. Kako bismo ih zaštitili od nemilosrdnih pogleda. Ali nikad nisu toliko vidljive kao u takvim trenucima. Ako želim da se Božja snaga nastani u mojim slabostima, trebam naučiti odustati. Odustati od toga da stalno pratim tuđi tempo. Odustati od toga da se želim svidjeti drugima. Odustati od silne čežnje da postanem drukčiji u tuđim očima. Odustati od toga da tražim samilost u tuđim pogledima. Odustati od toga da ne smijem biti slab pred onima koji me poznaju. Odustati od toga da trebam pregaziti sebe kako bih se nekome dopao i kako bi taj netko o meni lijepo govorio", piše fra Drag Bolčić, hercegovački franjevac u svom promišljanju.

"Odmor nam pomaže otvoriti oči. Primijetiti da nismo kadri kontrolirati svoj život i da nismo njegovi gospodari. Život nam je darovan. Zato ga trebamo otkrivati. Kroz odmor učimo vidjeti ono što nam je pred očima. On nas u svojoj biti potiče vratiti se svome temelju i dostojanstvu. Zaustaviti se i opaziti da iza uzaludne trke za stjecanjem i umreženosti u materijalno obilje postoji duboki smisao naše egzistencije koji nas otvara punini živo", piše fra Dragan Bolčić.

"Možda ćemo Krista nespretno pokušavati uhvatiti u mrežu iskrivljenih predodžbi, ali on nas uvijek pretječe povjerenjem. Njegovo povjerenje presreće naša oklijevanja, presreće naša kolebanja. On vidi dokle možemo narasti. Osvojeni smo povjerenjem, a da uopće nismo pitani za njega", piše fra Dragan Bolčić.

"Sjećam se jedanput prije nego što sam otišao u fratre, kako sam po velikom pljusku i prolomu oblaka bio sâm na Brdu. A ipak se nisam tako osjećao. To je moj dom. Tamo gdje je Marija. I jedino tu nisam stranac. Međugorje nikad ne ću moći nazvati svojim jer mi ne pripada. U njemu ću uvijek biti nešto manje od čovjeka. Ali pred Majkom uvijek mogu biti dijete. Mogu biti čovjek. Ništa više i ništa manje od toga", rekao je fra Dragan Bolčić.

"Jer Gospodin nam uvijek daje ono što nam treba, a ne ono što želimo. Gospodin nas uvijek nalazi tamo gdje zapravo jesmo, a ne tamo gdje bismo htjeli biti. I što je još važnije: ne ostavlja nas tamo nego nas vodi za sobom", poručuje fra Dragan Bolčić.