Pogledajmo u sebe i oko sebe. Napredovali smo u odbacivanju grijeha? Hvala Bogu. Napredovali smo u molitvi? Hvala Bogu. Napredovali smo u teološkoj izobrazbi? Hvala Bogu. Napredovali smo u nekim crkvenim pokretima? Hvala Bogu. Međutim, je li nam sve to pomoglo da stvarno, zbilja stvarno živimo kao braća i sestre?

Stvoreni smo za sjedinjenje s Kristom – ne samo za prijateljstvo ili neobaveznu vezu. Kad je moj muž odsutan, nedostaje mi na drugačiji način nego prijateljica. Mogu proći tjedni, a da ne vidim prijatelje, iako mi sigurno nedostaju, no ipak to me ne boli na isti način. Takva vrsta boli samo je nagovještaj boli koju trebamo imati za Krista. U svom djelu Zamak duše, sveta Terezija Avilska ovu bol naziva slatkom boli. Iako je bol od čežnje za Isusom bolna, to je bol koja je slađa od najveće sreće koju svijet može ponuditi.

"Nikada se nisam borila s vjerom u stvarnu Isusovu prisutnost u euharistiji, ali tek kad sam kao mlada odrasla osoba doživjela euharistijsko klanjanje moje srce je počelo gorjeti od žudnje za Presvetim sakramentom", piše u svjedočanstvu koje vam donosimo u nastavku.

Španjolski svetac i crkveni naučitelj sv. Ivan Avilski preminuo je na današnji dan, 10. svibnja, u andaluzijskom gradu Montilla 1569., gdje je i pokopan. Zaštitnik je Andaluzije i Španjolske, a posvećene su mu mnoge crkve i kapele diljem Španjolske i svijeta.

Svaki dan molim Svetu uru u prisutnosti Isusa u Presvetom Sakramentu. Sve moje sestre Misionarke milosrđa također mole svaki dan Svetu uru, jer otkrivamo da kroz našu svakodnevnu Svetu uru naša ljubav prema Isusu postaje intimnija, naša ljubav jedna prema drugoj je s više razumijevanja, a naša ljubav prema siromasima sve suosjećajnija.

Primiti sakrament samo tijelom, a ne dušom, bez vjere i nade i ljubavi prema bližnjemu, je svetogrđe, a ne svetost; i primiti Božju volju svojim umom i maštom, ali ne djelovati po njoj svojim tijelom, jednako je hromo.

"Prvi put sam susreo Božje Lice pred posvećenom hostijom... teško je ne zaljubiti se", svjedoči bivši interventni policajac s Kalabrije, a danas pustinjak u kalabrijskim šumama. „Euharistija je odgovor na sve čovjekove potrebe. Odgovor na sva naša pitanja."

U euharistijskom slavlju Bog ne govori samo riječima nego i djelom, predanjem koje se uvijek događa slaveći spomen-čin njegova otkupiteljskog djela. Tako je euharistija susret tijekom kojeg se uspostavlja dijalog i po Kristu zahvalni odgovor ljudi za Božju dobrotu i darove koje nam dariva.

"Ne mogu vam reći koliko je razočaravajuće vidjeti da se u tolikim našim crkvama vjernici ne trude ni pokleknuti ili učiniti bilo kakvu gestu poštovanja prema našem Gospodinu u svetohraništu. Kao da nemaju pojma "Tko" je prisutan u tamo, kao da nemaju pojma o istini Stvarne Prisutnosti", piše vlč. William Casey u svojem razmišljanju o stvarnoj prisutnosti Isusa Krista u euharistiji.

Što je to euharistija? Tako kršćani od drevnih vremena zovu najvažniji obred svoje vjere kojim zajednica i u zajednici pojedinac vjernik sluša riječ Božju, zahvaljuje i blagoslivlja Boga te tim spomen-činom uprisutnjuje Krista i njegovo spasenje u prilikama kruha i vina