Novi broj kršćanske obiteljske revije Kana i ovoga puta donosi zanimljive tekstove u rubrici Obiteljski savjetnik. Jedan od njih je i ovaj o odgoju djece, posebnoj zadaći s kojom se susreću svi roditelji tražeći najbolji put kojim će povesti svoju djecu. Donosimo dio teksta Kristine Pšenko koji sažima tipove roditeljskog odgoja i korake na kojima se najčešće pada.
“Odgoj je stvar srca”, govorio je don Ivan Bosco. U težnji da odgoje svoje dijete kako misle da je najbolje, roditelji su katkad popustljivi, katkad pak previše zahtjevni, preblagi ili prestrogi, no važno je znati da roditeljstvo i odrastanje nisu pravocrtni te da postoje mnogi usponi i padovi. I dok svaki roditelj pokušava naći svoj put kojim će odgajati dijete, struka navodi okvirna četiri stila koja uključuju određena obilježja, ali i probleme s kojima se roditelji, ovisno o stilu, susreću.
Autoritaran odgojni stil
U želji da dijete bude baš onakvo kakvim su ga zamišljali, roditelji se često okrenu autoritarnom odgojnom stilu. Radi se o stilu gdje roditelji pred dijete stavljaju velika očekivanja i zahtjeve. S obzirom na to da su toliko usmjereni na uspjeh i postignuća djeteta, ne pružaju mu dovoljno emocionalne topline i podrške. Takvim odgojnim stilom nastaju povučena i nesigurna djeca, ali i djeca koja manifestiraju agresivno ponašanje i niskog su praga tolerancije na frustraciju. Ono što djecu roditelja ovog odgojnog stila najviše sputava u razvoju jest neprestana briga o tome hoće li ispuniti očekivanja roditelja te što će oni reći. Iako mnogi roditelji smatraju da je ovakav odgoj dobar jer oni znaju koliko njihovo dijete može (i koliko bi oni htjeli da može), često se zanemaruje jedan od najvažnijih stupova roditeljstva – uvažavanje ili priznavanje djeteta kao osobe. Svaki čovjek, bez obzira na godine, ima vlastita shvaćanja, ideje, preferencije i to bi se uvijek trebalo poštivati. Za uspješno razvijanje djetetove samosvijesti, roditelji su ti koji bi trebali prepoznati i na neki način potvrditi djetetov osobni doživljaj sebe, primjerice upućujućim rečenicama kao: “Vidim da voliš dinosaure”.
Permisivan (popustljiv) odgojni stil
Kao potpuna suprotnost ranije opisanom stilu ističe se permisivan (popustljiv) odgojni stil. Roditelji ovog stila iskazuju i više nego dovoljno emocionalne topline, no ono što nedostaje u njihovom načinu odgoja jest – kontrola. U odgoju djeteta jako je bitno postavljati granice. To ne znači da one moraju biti krute i da se dijete stavlja u kalup, ali moraju djetetu davati do znanja da ne mogu sve potrebe biti zadovoljene odmah i sada te da postoje trenutci kada se nešto ne može i kada se nešto mora. Katkad je i odraslima teško prihvatiti nepisana pravila prema kojima funkcionira svakodnevica, no upravo je to ono što će djetetu kasnije omogućiti pozitivan razvoj. Roditelji ovoga odgojnog stila primarno zadovoljavaju sve potrebe djeteta, kao i sve zahtjeve i želje. U društvu se djeca koja proizlaze iz ovoga odgojnog stila često nazivaju “razmaženom” djecom. Riječ je o djeci koja nisu naučila odgoditi zadovoljavanje svoje potrebe pa u situacijama kada to nije odmah ostvareno reagiraju impulzivno i agresivno. U ovom odgojnom stilu nedostaje stup roditeljstva – struktura i vođenje. Važno je naglasiti kako strukturirano vrijeme i aktivnosti podrazumijevaju uredan (ali ne krut) svakodnevni raspored. Rutina i predvidivost malom djetetu pružaju sigurnost. Ipak, važno je da postoji fleksibilnost u smislu prilagodbe rutine trenutnim situacijama (da se dijete ne budi ako spava, a vrijeme je popodnevne užine), ali i u smislu prilagodbe rutine životnoj dobi djeteta (odrastanjem djeteta treba mu dati mogućnost da sudjeluje u strukturiranju vremena i aktivnosti koje ga se tiču). Dakako, strukturu čine i granice prihvatljivoga i neprihvatljivoga ponašanja. Roditelji su ti koji pomažu djetetu da usvoji što je prihvatljivo, a što neprihvatljivo. Pritom je važno uvažavati djetetovo mišljenje, ali ga usmjeravati na pozitivan način.