Velike obitelji nikoga ne ostavljaju ravnodušnim!

Svatko ima više-manje dobronamjeran i (ne)ljubazan komentar koji se ne ustručava podijeliti s nama. Sada, kad je na putu 5. bebica jednostavno mi dođe da isprintam odgovore unaprijed i dijelim ih po ulici, jer su pitanja sve učestalija i već predvidljiva i šablonska.

Ovaj je tekst moj pokušaj da pružim novu perspektivu gledanja na velike obitelji. Mislim da ću odsad odgovarati na sva ta pitanja primjerom Michelangela, jer on i mi imamo mnogo toga zajedničkoga, ističe mama Manuela na svom blogu Dovoljno dobra mama.

Zanimljivo je kako je Michelangelo, koji je rođen u obitelji nižeg plemstva, odabravši zvanje umjetnika doživio svojevrstan pad statusa na društvenoj ljestvici. Smatra se da je postao naučnik tek u 13. g. upravo zbog očevog protivljenja. Međutim, njegova je motivacija bila jača, a talent i poziv koji je osjećao unutar sebe ubrzo je mogao pokazati kod najpoznatijeg gradskog slikara Domenica Ghirlandaia. Napustio ga je 2 g. prije dogovorenog roka rekavši da više nema što naučiti. (usp. Enc. Brit.).

Osobno, kao mama velike obitelji, ponekad se i sama tako osjećam. Često je okolina previše usmjerena na taj status, poziciju, ljestvicu, kakogod. Stereotipno je mišljenje da sa svakim novim djetetom „gubimo“ ili ne možemo imati, raditi (…) stvari koje su na društvenoj ljestvici visoko cijenjene i poželjne. Primjeri (pristojnih) komentara:

• Kad imaš vremena za sebe?
• Ali to je sigurno iscrpljujuće!
• A ja jedva s dvoje izađem na kraj.
  
• Kako se posvetiš svakomu od njih?
• O, sad trebate veći auto!
• Joj, dok se vi spakirate!
• Kako uopće preživiš dan?
• I sad je dosta, jel’? i sl.

Iskreno, svaki od ovih komentara govori više o osobi koja ga je izgovorila, nego o nama!

Mi smo svoj poziv odabrali! Baš poput Michelangela osjećamo snažnu motivaciju, svjesni smo svojih talenata na kojima svakodnevno radimo i razvijamo ih upravo kroz praksu s melenima. Vježbom do savršenstva: odgoj je uzajamni proces rasta!

I znate što u vezi ovakvih napornih pitanja i površnih razgovora? Reći ću Hvala! I baš poput Michlangela Condivi recounts! (ovdje više nemam što naučiti). Doviđenja!

Priča o nastanku Davida

Tzv. građevinsko vijeće katedrale u Firenzi posjedovalo je komad mramora 9 m³ u visinu. Taj je kamen započeo kipariti Michelangelov prethodnik Agostino di Ducci, ali je uspio oblikovati samo stopala, noge i prsa. Nakon toga je taj ogromni nedovršeni komad stajao godinama napušten u vrtu radionice katedrale izložen svim mogućim vremenskim uvjetima.

Kad je obitelj otvorena životu, prihvaća svaki život u kojem god da (ne)savršenom stanju on dolazi na svijet. Bez kalkulacija

Michelangelo ga je, ugledavši, rekao da može izvući dobru stvar iz tog mramora! Taj je komad mramora vjerojatno dobio besplatno, jer se nitko nije htio prihvatiti obrade već polupropalog komada kamena. Dovoljno je reći kako su konačna izvedba i izgled u to vrijeme smatrani čudom, a Michelangelo je još jednom potvrdio svoj kiparski genij!

U velikim obiteljima, baš poput ovog komada mramora, svako od naše djece dolazi na svijet s različitim temperamentom, izgledom, sklonostima… Ponekad se, nažalost, dogodi da se dijete rodi s nekom urođenom manom ili se rodi teško bolesno.

Kad je obitelj otvorena životu, prihvaća svaki život u kojem god da (ne)savršenom stanju on dolazi na svijet. Bez kalkulacija; Otac ima viziju! Računamo da ćemo uz Njegovu inspiraciju oblikovati svaki novi život do njegovih maksimalnih mogućnosti. Baš poput Michelangela: ono što se drugima čini nemoguće, u našim je očima, uz Božju pomoć, ostvariva vizija!

Foto: Pixabay

Sikstinska kapela – najljepši svod na svijetu

U dobi od samo 33 g. Michelangelo je dobio poziv od pape Julija II. da ukrasi kapelu (točnije svod veličine dvaju teniskih igrališta!). Papin je prvotni prijedlog bio da se naslika 12 apostola, no Michelangelo je ubrzo promijenio projekt predloživši da budu naslikane scene postanka svijeta opisane kao u Bibliji.

Učinio je to uz pomoć jedne osobe zadužene za miješanje boja. Također treba imati na umu da je cijeli svod rađen tehnikom freske (boju se nanosi na mokru žbuku i ništa se ne može izmijeniti nakon što se boja osuši!). Novi projekt u istoj kapeli uslijedio je dvadeset četiri godine poslije. Papa Klement VII. zamolio ga je da zamijeni oštećenu fresku iza oltara. Skraćena verzija priče: slika Posljednjeg suda završena je 5 godina kasnije te je također proglašena remek-djelom!

Jedan od komentara je i: Imati veliku obitelj je prelijepo, ali je sigurno teško! Kladim se da ni Michelangelu nije bio mačji kašalj stvoriti navedena remek-djela, ali je ustrajao! Sati, dani, godine žrtve i odricanja, ALI i istovremenog iskonskog stvaralaštva i predanja! Da, naravno da je teško, ali je toga vrijedno! Svake sekunde!

Foto: Pixabay

Jeste li to planirali? – Hm, reci, Michelangelo? Jesi li od početka planirao načiniti remek-djelo, ili si jednostavno namjeravao dati cijeloga sebe u to djelo pa kako ispadne? Jesi li mogao pretpostaviti kako će veličanstveno na kraju izgledati?

Dozvoljavam si odgovoriti umjesto njega: I da i ne!

Kad je čovjek (bio on umjetnik ili roditelj) predan onomu što radi; kad daje sve od sebe; kad ne odustaje; kad je usmjeren na napredak, a ne savršenstvo i kad uistinu pronađe Smisao i prema Njemu stremi, TADA (!) nastaju veličanstvene stvari!

Konkretnije i osobnije…

Moj odgovor je: NE! Nisam planirala, jer koja bi „normalna“, visokoobrazovana, „emancipirana“ mlada žena ikada potpisala da rodi petero djece?! U današnjem vremenu, to je na rubu zdravog razuma ili se smatra teškim mazohizmom!

Moj odgovor je: DA! Jesam, jer koja bi to osoba mogla reći „ne“ kad ju zahvati i preobrazi bezuvjetna Očeva ljubav, praštanje i mir? Jesam li mogla pretpostaviti koliko će to biti veličanstveno? – To zasigurno ne! Toliko kreativna nisam!

Utjecaj Michelangelovog djela

Zanimljivo je da je vizualni utjecaj Michelangelovih djela na kasniju umjetnost bio djelomičan: ili su oponašali pojedine dijelove Michelangelova rada, ili tek neke njegove faze. Smatra se da to nije zbog strahopoštovanja ili nedostižnosti njegove slikarske i kiparske vještine, već zbog njegove specifične ekspresije, gotovo kozmičke grandioznosti, koja je kočila umjetnike u kopiranju Michelangela. (usp. Enc. Brit.)

Još jedna paralela s velikim obiteljima: nekima se sviđa koliko su nam djeca povezana, nekima naša organizacija, nekima odvažnost, hrabrost ili ludost, a neki imaju upitnik nad glavom i otvoreno pitaju: Zašto? Nitko nije previše zainteresiran preuzeti cijeli paket koji nosimo. Valjda nas ne žele kopirati zbog „kozmičke grandioznosti ekspresije“ naše obitelji.

Vjerujem da je i Michelangelo imao sumnji kad mu isplata nije dolazila, kad su mu se leđa i ruka kočili i trnuli dok mu je žbuka padala na lice, ili kad mu je pomagač krivo umiješao boju.., ali je na koncu umjetnički genij, nadahnuće i impuls za stvaranje bio jači od njega samog! Tako je i s nama! Gledaš li samo na one negativne i opterećujuće strane neke stvarnosti, nikada nećeš postići nešto izvanredno!

Hej, Michelangelo! Hej, velika obitelji! Isplati li se toliko truditi, žrtvovati i ulagati cijelo svoje biće?

– Ne znam, nama je to radost. Snažan impuls. Životni poziv.

Prosudite sami po djelima koja ostaju iza nas!

U potpisu,

Michelangelo Buonarotti

i dovoljno dobra mama Manuela