Victoria Prooday radna je terapeutkinja s dugogodišnjim iskustvom u radu s djecom i roditeljima. Radeći s djecom, navodi kako je vidljiv pad društvenog i emocionalnog funkcioniranja djece te porast poteškoća u učenju i ponašanju.

Unatoč našim najboljim namjerama, potičemo razvoj mozga naše djece u pogrešnom smjeru

“Kao što znamo, mozak je promjenjiv. Okruženje u kojem dijete odrasta može učiniti mozak „snažnijim“ ili „slabijim“. Čvrsto vjerujem da, unatoč našim najboljim namjerama, nažalost potičemo razvoj mozga naše djece u pogrešnom smjeru”, ističe Prooday.

Prenosimo misli ove radne terapeutkinje objavljene na portalu Deep Roots at Home o aktualnim problemima u odgoju te prijedloge kako pravilno usmjeriti razvoj djetetovih sposobnosti.

Koje su poteškoće u odgoju djece danas?

Djeca dobiju sve što požele

„Gladan sam!“-„Odmah ćemo se zaustaviti kod restorana.“
„Žedan sam!“-„Evo automata.”
„Dosadno mi je!“-„ Uzmi moj mobitel!“

Sposobnost da se odgodi zadovoljenje djetetove trenutne potrebe jedan je od ključnih čimbenika budućeg uspjeha. Imamo najbolje namjere – učiniti našu djecu sretnom – ali, nažalost, činimo ih sretnima u tom trenutku, a dugoročno ih činimo nesretnima. Naša su djeca, tako, sve manje spremna nositi se i s najmanjim stresorima i to im često postaje velika prepreka u postizanju uspjeha u životu.

Ograničenje društvene interakcije

Zbog prezaposlenosti roditelja često djeci dajemo digitalne uređaje kako bismo i njih „zaposlili“. Prije su se djeca igrala izvan kuće, gdje su u prirodnom okolišu učili i vježbali socijalne vještine. Nažalost, tehnologija je zamijenila vrijeme provedeno izvan kuće te je onemogućila interakciju roditelja i djece. Tehnologija ne može pomoći djeci razviti socijalne vještine, što je zapravo ključ za uspjeh u životu.

Mozak je kao mišić koji se neprestano mora vježbati. Ako želite da vaše dijete zna voziti bicikl, učite ga tome! Ako želite da vaše dijete bude sposobno čekati, trebate ga naučiti strpljenju.

Beskrajna zabava

Stvorili smo umjetan svijet zabave za našu djecu. U trenutku kad postane tiho, požurimo ih zabaviti jer, u suprotnom, osjećamo da ne obavljamo svoju roditeljsku dužnost. Živimo u dva odvojena svijeta. Oni imaju svoj „svijet zabave“, a mi imamo naš „poslovni svijet“. Zašto nam djeca ne pomažu u kuhinji ili s rubljem? Zašto ne pospremaju svoje igračke? To je temeljni posao koji uvježbava mozak da bude učinkovit i funkcionalan za vrijeme „dosade”. Kad dođu u školu i trebaju pisati, njihov odgovor je „Ne mogu. Preteško je. Predosadno.“ Zašto? Zato što se „mišić“ za rad ne vježba beskonačnom zabavom već radom.

Tehnologija

Koristiti tehnologiju kao „besplatno čuvanje djece“ zapravo puno košta. Naplata vas čeka odmah iza ugla. Plaćamo dječjim živčanim sustavom, njihovom pažnjom i njihovom sposobnošću za odgađanjem zadovoljenja potreba. U usporedbi s virtualnom stvarnošću, svakodnevni život je dosadan. Nakon sati provedenih u virtualnoj stvarnosti, obrađivanje informacije u školi postane jako izazovno za djecu jer im se mozak navikava na veliku količinu podražaja, koje im daju videoigre.

Nemogućnost obrade manjeg broja podražaja čini djecu krhkima u akademskim izazovima. Tehnologija nas, također, emocionalno udaljava od naše djece i obitelji. Mozak djece se najviše hrani roditeljskom emocionalnom dostupnošću, a uz preveliku izloženost tehnologiji, postupno ih lišavamo te hrane.

Djeca vladaju svijetom

„Moj sin ne voli povrće.“ „Moja kći ne voli rano ići na spavanje.“ „On ne voli doručkovati.“ Ona se ne voli sama odijevati.“

Ako bismo dopustili djeci da sami odabiru svoje dnevne aktivnosti, prioriteti bi im bili gledanje televizije i igranje na tabletima. Kakvo im dobro činimo dajući im ono što žele ako znamo da to nije uvijek i dobro za njih? Tako uče da mogu raditi što žele i da ne moraju raditi što ne žele.

Nedostaje koncept da se nešto „treba raditi“. Nažalost, kako bismo ostvarili ciljeve u životu, trebamo raditi ono što je potrebno, a to ne mora uvijek biti ono što želimo raditi. Na primjer, ako učenik želi biti odlikaš, treba naporno učiti. Ako želi biti uspješan nogometaš, treba vježbati svaki dan. Naša djeca jako dobro znaju što žele, ali im je teško raditi sve što je potrebno kako bi postigli taj cilj. To rezultira nedostižnim ciljevima i djeca postanu razočarana.

Kako usmjeriti dijete prema uspješnom funkcioniranju na društvenoj i emocionalnoj razini?

Ne bojte se postaviti granice

Dijete treba granice kako bi razvilo sretnu i zdravu osobnost. Napravite vremenski raspored za obroke, spavanje i vrijeme za tehnologiju. Razmišljajte o onome što je za njih dobro, a ne o tome što oni žele ili ne žele. Naučite ih da redovito doručkuju i da jedu raznovrsnu hranu. Potaknite ih da provode slobodno vrijeme u prirodi.

Ograničite korištenje tehnologije i emocionalno se povežite sa svojom djecom

Iznenadite ih cvijećem, nasmiješite im se češće, škakljajte ih, napišite poruku punu ljubavi i stavite je u njihov ruksak, iznenadite ih ručkom vani tijekom radnog tjedna, plešite skupa. Što češće se okupite oko obiteljskog stola i organizirajte večer zajedničkog igranja društvenih igara.

Vježbajte se u odgađanju zadovoljenja njihovih potreba

Pustite ih da čekaju! „Dosadno mi je“ vrijeme je prvi korak u otkrivanju kreativnosti. Postupno povećavajte vrijeme između „trebam“ i „dobivam“. Izbjegavajte korištenje tehnologije u automobilima i restoranima, a umjesto toga ih potaknite na čitanje priča ili igranje društvenih igara.

Naučite svoju djecu raditi jednoličan posao

Potaknite ih na slaganje rublja, pospremanje igračaka, spremanje odjeće, postavljanje stola, spremanje namirnica, slaganje kreveta. Budite kreativni – učinite to na zabavan način kako bi njihov mozak tu radnju povezao s nečim pozitivnim.

Učite djecu socijalnim vještinama

Učite ih slušati druge, dijeliti, gubiti/pobjeđivati, praviti kompromise, davati komplimente drugima, govoriti „ molim te“ i „ hvala“.

Inače, autorica teksta, Victoria Prooday magistrica je znanosti radne terapije na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Torontu i prvostupnica znanosti kineziologije i zdravstvenih studija na Sveučilištu u Yorku. Osnivačica je i direktorica multidisciplinarne klinike u Torontu za djecu s problemima u ponašanju, društvenim odnosima, emocionalnim problemima i problemima u učenju.