Ovih dana vidljiva je vrlo popularna poruka na majicama na Filipinima: “Obitelj je ljubav.” Ako dublje razmislimo o kršćanskom značenju braka, ovaj opis braka je manjkav i ozbiljno iskrivljen. Ljubav je doista bitna za obiteljski život, ali obitelj ne može biti ljubav ako ljubav znači samo emocionalnu privrženost ili popustljiv stav prema svim vrstama nemorala karakterističnim za naše vrijeme, piše Catholic Exchange.

Iskreno govoreći, obitelj nije ljubav; obitelj je odgovor na poziv na svetost kroz ljubav. Obiteljski život, kao i sva druga zvanja u Crkvi, slobodan je i velikodušan odgovor na poziv na svetost kroz nesebično milosrđe. Od strane članova obitelji, to znači čvrstu volju da nastoje postati sve više i više slični Kristu kroz ljubav jedni prema drugima koja je uzorkovana na samopožrtvovnoj ljubavi koju nalazimo u Isusu Kristu.

Autentična ljubav u obitelji nije sentimentalna već se izražava u nesebičnoj poslušnosti.

Što Svetu Obitelj čini svetom? Oni su prije svega sveti u svojoj osobi. Isus je izvor svake svetosti. Marija je njegova sveta Majka, jedno i jedino Bezgrešno začeće koje je puno milosti. Sveti Josip je uistinu čestit i svet Marijin supružnik.

Ali oni su također sveti u /i kroz svoje odnose. Oni se međusobno povezuju na načine koji se podupiru i izazivaju jedni druge u dobroti. Marija i sveti Josip poučavaju Isusa i podižu ga u vjeri. Dovode Ga u hram u pravoj dobi. Sa svoje strane, Isus ostaje iza sebe kako bi izazvao svoje svete roditelje da prava Njegovog nebeskog Oca stave iznad svojih prava nad Njim: “Zar niste znali da se ja moram baviti poslom svog Oca?”

Isus je bio poslušan Mariji i svetom Josipu: “Sišao je s njima i došao u Nazaret i bio im poslušan.” Odnoseći se sa svojim roditeljima i dajući im poštovanje i vlast koju imaju nad njim, Isus je u svojoj ljudskosti također “napredovao u mudrosti, dobi i naklonosti pred Bogom i ljudima”. Autentična ljubav u obitelji nije sentimentalna već se izražava u nesebičnoj poslušnosti.

Dok je On rastao učeći od svojih ljudskih roditelja, Marija je također učila iz riječi i djela svoga Sina: “Njegova je majka sve ovo čuvala u svom srcu.” Sa svoje strane, Marija je također napredovala u svom potpunom predanju i prihvaćanju Božjeg prava nad svojim sinom, Isusom Kristom. Ona će na kraju slobodno pristati na Božje tajanstvene putove u podnožju križa dok se Isus nudio Ocu u poslušnosti s ljubavlju: “Stajala je uz Isusov križ njegova majka.” (Iv 19,25)

Primjer Svete obitelji pokazuje nam da članovi kršćanske obitelji moraju utjecati, podržavati i izazivati ​​jedni druge kako bi sazrijevali u svetosti. Tu međusobnu potporu i izazov u svetosti svaka obitelj mora odražavati i na sljedeće tri razine.

Najprije mora postojati međusobna ljubav i povjerenje između članova obitelji. Članovi vjeruju da je svakome u srcu svoj najbolji interes. Isus je vjerovao Mariji i svetom Josipu do te mjere da im se dao kao njihovo dijete i poslušao ih. Marija se pouzdala u njega dovoljno da prihvati Njegovo neshvatljivo objašnjenje za ostanak, “Ali nisu razumjeli što im je rekao.” (Vidi Lk 2,41-52)

Tada je potrebno biti dobar primjer drugima u obitelji. Marija i sveti Josip najvjerojatnije su išli u Jeruzalem mnogo puta prije nego što su tamo prvi put doveli Isusa. Prvo su utjelovili i prakticirali ono što će Ga kasnije naučiti. Isus je također stavio svog nebeskog Oca na prvo mjesto prije nego što je uputio svoje roditelje da učine isto: “Moram se baviti poslom svog Oca.”

Konačno, postoji potreba da se svojim riječima podupiremo i ohrabrujemo jedni druge u svetosti. Dijalog između Marije i Isusa u hramu pokazuje tu iskrenost i otvorenost u priopćavanju očekivanja i međusobnom slušanju. Samo Bog zna kako su Isusove riječi morale učvrstiti Mariju u njezinu otajstvenom pozivu.

Obitelj ne može biti samo ljubav ako ljubav znači onu nejasnu i sentimentalnu naklonost koja ne može dovesti do umiranja sebi za istinsko dobro voljenog.

Kao što je Isus odlučio postati čovjekom i samim središtem Svete Obitelji, On također želi biti središnji član naših obitelji kako bi vodio članove obitelji putem svetosti u i kroz njihove međusobne odnose. . Kršćanska obitelj tako postaje arena rasta u svetosti kroz nesebično primanje i davanje ljubavi.

U Kol 3,12-17 nalazimo neke dobre točke koje nam pomažu da ispitamo svetost naših obitelji. Jesu li to mjesta na kojima učimo kako se voljeti i vjerovati jedni drugima? Jesmo li spremni raditi na obnovi povjerenja jedni u druge kada je to povjerenje iznevjereno ili povrijeđeno? Kako nastojimo njegovati “iskreno suosjećanje, ljubaznost, poniznost, nježnost i strpljenje” u našim odnosima? Trudimo li se svi “trpjeti jedni druge i opraštati jedni drugima, kao što je Gospodin oprostio nama?” Trudimo li se staviti ljubav, “vezu savršenstva?” Obitelj ne može biti samo ljubav ako ljubav znači onu nejasnu i sentimentalnu naklonost koja ne može dovesti do umiranja sebi za istinsko dobro voljenog.

Jesu li naše obitelji mjesta gdje prvo učimo utjeloviti evanđeoske vrijednosti i izgrađivati ​​jedni druge u kreposnom kršćanskom životu? Jesu li članovi naših obitelji spremni “pustiti Kristov mir da kontrolira njihova srca?” Koliko smo spremni “pustiti Kristovu riječ da obilno obitava u nama?” Pod krinkom i obmanom “obitelj je ljubav” nesvjesno dopuštamo našim obiteljima da postanu poligon za vježbanje svjetovnih vrijednosti i osjećaja naših kultura.

Moja draga braćo i sestre u Kristu, naše obitelji se bore i raspadaju kada se članovi ne trude rasti u svetosti i kada odbijaju podržavati jedni druge u svetosti.

Konačno, naše obitelji moraju biti mjesta čvrste pouke u kršćanskom životu. Jesu li naše obitelji mjesta na kojima “u svoj mudrosti poučavamo i opominjemo jedni druge?” Potičemo li jedni druge na svetost svojim riječima potvrde? Živimo li s permisivnim načinom razmišljanja koji ne uspijeva podučavati i ispravljati jedni druge? Jesmo li usvojili kukavički “Tko sam ja da sudim?” mentalitet na moralni život i izbore naših najmilijih? Jesmo li dovoljno hrabri učiniti iskren i pošten bratski popravak u našim obiteljima?

Moja draga braćo i sestre u Kristu, naše obitelji se bore i raspadaju kada se članovi ne trude rasti u svetosti i kada odbijaju podržavati jedni druge u svetosti. Budući da je to domaća Crkva, nedostatak svetosti u obitelji dovodi do manjka svetosti i u Crkvi. Toliko slušamo o bezdušnom i bezobzirnom svećenstvu na svim razinama crkvene hijerarhije. Čujemo za svećenstvo koje je na mnogo načina skandalozno za stado. Čujemo za svećenike koji ne uspijevaju poučiti i ispraviti zabludjele duše u njihovoj skrbi.

Jedva da povezujemo takvu nemarnost i svojeglavost među svećenstvom s njihovim podrijetlom. Vjerojatno mnogi svećenici nisu iskusili međusobnu ljubav i poštovanje u svojim obiteljima, nisu vidjeli žive primjere Evanđelja i nisu bili ispravljani na ljubavni način u vlastitim obiteljima. Nisu mogli naslutiti da prava ljubav također govori tešku i bolnu istinu i daje dobre primjere. Kako idu obitelji, tako ide i Crkva!

Poziv na svetost inicira se krštenjem i na njega se najprije odgovara u obitelji. Svetost je uvijek moguća jer nam Bog daje sve milosti i mogućnosti koje su nam potrebne za njegovanje ove svetosti kroz naše odnose s članovima obitelji. Obitelj ne može biti ljubav ako ta ljubav ne uključuje želju i težnju za svetošću za sebe i svoje najmilije.

Molitva pred Gospom/Foto: Dario Zürchauer/ Dareios Photography

Krist koji je za Božić postao jedno poput nas također želi postati jedno s našim obiteljima. On dolazi s nevjerojatnim milostima u ovoj euharistiji kako bi nas ojačao u svetosti i pomogao nam da se međusobno podupiremo i ohrabrujemo u svetosti. Ova milost nam je jako potrebna ako i mi želimo biti sveti u svojim osobama i također sveti u našim odnosima s drugima, počevši od naših obitelji.

Slava Isusu! Svaka čast Mariji!