Budi dio naše mreže

Majka petero djece: "Mi vam se trudimo, ali mi uopće nismo savršena obitelj"

"Čovjek shvati da se mora pouzdati u Boga i Njegovo vodstvo iz dana u dan. I onda na život gledaš potpuno drugačije. S ovoliko dječice čovjek još više počne razmišljati o smislu života, zašto postojimo i kamo idemo. Dakle, mi samo putujemo iz dana u dan i snalazimo se najbolje što znamo. A da je jednostavno i nije baš", dio je dirljivog govora Vlatke Kotorac na krstitkama najmlađeg djeteta, Judite. Juditu je u nedjelju krstio požeški biskup Škvorčević.

/ dt

Juditu, peto dijete Dubravka i Vlatke Kotorac u nedjelju je u župnoj crkvi Uznesenja BDM u Pakracu krstio požeški biskup Antun Škvorčević koji je predvodio i središnje župno euharistijsko slavlje. U uvodnoj riječi biskup je istaknuo da je rođenje petog djeteta u obitelji Kotorac najveća novost i najveći događaj ovih dana u Pakracu i u Hrvatskoj. Rekao je kako je želio podijeliti radost tog događaja najprije s roditeljima, a onda i sa svim sudionicima slavlja koji vole Pakrac i svoju Hrvatsku time što promiču život i iskazuju poštovanje supružnicima koji se za nj opredjeljuju.

Biskup Škvorčević podsjetio je kako su minulih dana naše misli bile usmjerene na preminule koje je smrt odnijela s ovoga svijeta, a danas nam je pred očima čovjekovo rađanje u koje je Bog položio svoje najveće nade, vezane ne samo za ovozemaljski život, nego i za vječnost. Čestitao je roditeljima Dubravku i Vlatki na njihovu opredjeljenju za život, te im je zahvalio za služenje domovini i Crkvi koje su time posvjedočili.

Ponekad nam je kuća razbacana i neuredna, suđa u kuhinji uvijek imamo, u vešeraj nekad ne možemo ući od robe, nekad pečemo jaja za ručak jer ne stignem skuhati, nekada se ne stignemo ni otuširati, ponekad mi se ne da skraćivati sada 100 dječjih noktića, jako smo glasni, vičemo na djecu, zbog gluposti se posvađamo, preispitujemo se odgajamo li dobro djecu, ponekad više nemamo snage, budemo i tužni

Juditina majka Vlatka Kotorac dirljivim govorom obratila se okupljenoj obitelji i prijateljima:

Dragi naši gosti, na početku vam zahvaljujemo što ste odvojili ovaj dan za nas i našu obitelj. Hvala vam što ste dio naših života i što možemo danas biti zajedno. Za nas je poseban dan i željeli smo to podijeliti sa svima vama koji se nam bliski i dragi.

Netko je prošle godine na krstitkama rekao: „Vidimo se sljedeće godine”. Ja sam na to odgovorila: „Može, ali kod nekog drugog”. Nekako mi je to bilo nestvarno. Ali, čudesni su putevi Gospodnji pa evo nas opet na krstitkama.

Obitelj Kotorac / Foto: Maja Ivesa, Multimedia i.

Ova cijela naša priča započela je prije 10 godina i nekoliko dana kada smo se Dubravko i ja upoznali. I tako je sve počelo. Da mi je netko rekao gdje ćemo biti za 10 godina i kako će izgledati naš život nismo mogli znati i naslutiti. Ja sam oduvijek govorila da bih željela imati petero djece i to mi se i ostvarilo. Nekako imam osjećaj kao da je to sve neki san. Ponekad mi je to sve nestvarno da je sada već petero dječic s nama, a s druge strane mi je toliko prirodno i normalno da ne mogu zamisliti drukčije.

Najčešće pitanje kada nekoga sretnemo je: „Kako vi to sve stignete?” Nemam nekog konkretnog recepta ili odgovora. Nekako sve ide. Sve se to nekako čudesno posloži. Čovjek shvati da se mora pouzdati u Boga i Njegovo vodstvo iz dana u dan. I onda na život gledaš potpuno drugačije. S ovoliko dječice čovjek još više počne razmišljati o smislu života, zašto postojimo i kamo idemo. Dakle, mi samo putujemo iz dana u dan i snalazimo se najbolje što znamo. A da je jednostavno i nije baš.

Znate, mi vam se trudimo, ali mi uopće nismo savršena obitelj. Ponekad nam je kuća razbacana i neuredna, suđa u kuhinji uvijek imamo, u vešeraj nekad ne možemo ući od robe, nekad pečemo jaja za ručak jer ne stignem skuhati, nekada se ne stignemo ni otuširati, ponekad mi se ne da skraćivati sada 100 dječjih noktića, jako smo glasni, vičemo na djecu, zbog gluposti se posvađamo, preispitujemo se odgajamo li dobro djecu, ponekad više nemamo snage, budemo i tužni, nekada nam se ne da igrati s djecom, a navečer kad smo umorni jedva čekamo da djeca idu spavati. Znači, bude svega, ali to smo mi i to na kraju krajeva ništa nije bitno. Bitno je da smo zajedno i da se volimo, a sve drugo je sporedno.

Ali, bez pomoći drugih bilo bi nam još teže. Zato su tu uvijek uz nas bake i dide koji nam pomažu i kojima zahvaljujemo na svemu što čine za nas. Imam osjećaj kao da smo mi jedan projekt u kojemu svi sudjelujemo i trudimo se najbolje što možemo da bi taj projekt što uspješnije i odradili.

I za kraj da vam još kažem koje je drugo najčešće pitanje koje nas ljudi pitaju: „Je li to sada to? Hoćete imati još djece?”
Mislim da konkretan odgovor na ovo pitanje nećete dobiti, a svi mi – živi bili pa vidjeli…

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja