Što je to obitelj iz katoličkog poimanja?

Već u izvještaju o stvaranju, kako nam to svjedoči Knjiga Postanka, obitelj je dio Božjeg plana za čovjeka i već u početku ona se rađa iz bračnog sjedinjenja muškarca i žene. Tako je obitelj prije svega Božje stvorenje, te kao takva ne može biti plod ljudskog umovanja. Bitne njezine sastavnice od samoga početka su, dakle: spolna razlika (muškarac i žena), jedinstvo (sjedinjenje u bračnoj zajednici) te plodnost (otvorenost životu). To je nepromjenjivo u kršćanskom shvaćanju obitelji”, ističe vlč. Vrhovac u razgovoru za Katolički tjednik.

S Isusom Kristom, koji je punina Objave, obitelj dobiva novo i uzvišenije značenje koje ne proturječi onomu što je bilo na početku, nego ga nadopunjuje. Isus ustanovljuje brak kao sakrament u kome supružnici postaju dionicima Kristove ljubavi za Crkvu. Iz toga sakramenta se rađa obitelj kao “mala Crkva”.

S Isusom brak i obitelj dobivaju spasenjsku dimenziju. Brak postaje put posvećenja supružnika, a obitelj koja se iz njega rađa postaje, ne samo spašena, nego i spasonosna zajednica koja prenosi Božju ljubav drugima. Zato u kršćanskom shvaćanju ne postoje “obitelji”, nego samo “obitelj”, ona koju je Bog zamislio i posvetio sakramentom braka.

U svijetu današnjice obitelj s tradicionalnim vrijednostima nalazi se pred mnogim izazovima. Kako se “boriti” na tom polju?

Pojam “tradicionalna obitelj” može biti višeznačan jer se pod njim mogu podrazumijevati razni oblici obiteljskog života naslijeđeni kroz povijest, ali koji često nisu zdravi. Zato bi bilo bolje govoriti, u svjetlu naše vjere, o “kršćanskoj obitelji”. Borba za tu kršćansku obitelj ne bi smjela biti borba protiv nečega, nego prije svega borba za nešto.

Konkretno, to je borba za navještaj Evanđelja bračne i obiteljske ljubavi te borba za izgradnju istinskih kršćanskih brakova i obitelji.

Time se rađa novost u svijetu koji danas više ne zna što bi bila uistinu ljubav, niti što bi bio život. Potrebno je navijestiti brakovima i obiteljima kako se moraju “boriti” za svoju ljubav i vjerovati u tu ljubav, jer sam Bog se za nju “bori” i vjeruje u obitelji, pa im zato i daje veličanstveno poslanje da budu ikone Njegove trojstvene ljubavi u Crkvi i svijetu.

Kako obiteljima današnjice, koje su iznimno izložene pomodarstvu, govoriti o kršćanskim obiteljskim vrijednostima?

Treba početi od njihova iskustva, od najdubljih čežnji njihova srca, te preko toga doći do navještaja kršćanske poruke obiteljima. Pitanje ljubavi (a ono je u središtu braka i obitelji) nije luksuz za neke, nego čovjekova najdublja potreba. Zato si nitko ne može dopustiti ne biti ljubljen i ne ljubiti. Nakon što se posvijesti ta istina o našem postojanju, onda treba ići na pitanje: “Što znači istinski ljubiti?” I tu je trenutak da se navijesti najveći Učitelj ljubavi, Isus Krist. U temelju toga navještaja, po mom mišljenju, trebala bi biti teologija tijela sv. Ivana Pavla II. jer ona upravo polazi od ljudskog iskustva i dolazi do Boga i Božjeg plana za ljudsku ljubav. Nažalost, mnogima u Crkvi ona je i dalje nepoznanica.

Ivan Pavao II / Foto: Pixabay

Koji su najveći izazovi u radu s obiteljima te koliko su obitelji danas otvorene životu?

Najveći izazov rada s kršćanskim obiteljima je pomoći im shvatiti kako se njihov bračni i obiteljski život ne tiče samo njih, nego gleda cijelu Crkvu. Pomoći im shvatiti kako je obitelj dobro za cijelu Crkvu i kako zato njihovo življenje u obitelji izgrađuje ili razgrađuje Tijelo Kristovo. Ukratko, izazov je izvući obitelji iz njihova “obiteljskog individualizma” i pasivnosti naspram života Crkve, jer obitelj je istinska Crkva u malom, prvo mjesto navještaja i življenja vjere preko koje se onda izgrađuje Crkva kao velika obitelj. Isto tako je, međutim, izazov pomoći pastirima Crkve (svećenicima i biskupima) da sve više vrjednuju obitelj i njezino neizostavno poslanje.

Što se tiče otvorenosti životu, svjesni smo kako narodi Europe ulaze sve više u “demografsku zimu” o kojoj govori papa Franjo. No, i dalje postoje mnogi ohrabrujući primjeri otvorenosti životu i trebamo ih vrjednovati i čuvati kao istinsko blago. Ta otvorenost životu može doći kao plod spoznaje onoga što je istinska bračna ljubav. Sada je trenutak da supružnicima pomognem shvatiti prije svega “zašto” rađati djecu. To “zašto” leži u istini bračnog sebedarja. Ako te istinski primam na dar u duši i tijelu u bračnom činu, i sam se darujem potpuno, onda taj dar uključuje i mogućnost da u njemu postanem otac ili majka. Zato je otvorenost životu pokazatelj istinitosti bračne ljubavi.

Kako pak onima koji očeve i majke svode na roditelja ‘A’ i ‘B’ ili ulaze u istospolne veze, objasniti što je to obitelj u Božjim očima?

To objašnjenje, po meni, ne može više biti prvotno i jedino na intelektualnoj razini, nego na činjeničnoj (svjedočkoj). Što je obitelj u Božjim očima, što je jedina istinska obitelj, svojim životima trebaju pokazivati kršćanske obitelji. Dolazi mi u misli Ratzingerovo razmišljanje iz sedamdesetih godina prošloga stoljeća, u kome je proročki pisao o budućnosti Crkve. Pisao je tada kako će Crkva u budućnosti izgubiti svoj ugled i utjecaj u društvu te kako će ju mnogi napustiti. Ali kako će i tada ostati male zajednice, svjesne svoga “biti kršćanin”, i da će preko tih zajednica svijet, jednom kada se razočara u sve svoje zablude i idole, spoznati Božje svjetlo.

Gledajući sadašnji trenutak, obilježen rodnom ideologijom i idejom istospolnih “brakova”, te male zajednice o kojima je govorio kardinal Ratzinger vidim u obiteljima koje su svjesne Božjeg dara i primljenog poslanja.

Jednom kada se ljudi razočaraju u sve ono što nije ljubav, nego samo krinka ljubavi, moći će ljubav i život naći u kršćanskim obiteljima.

Preko njih spoznat će kako je naše “biti muško” ili “biti žensko” ono što spada na samu bit osobe (jer čak i u nebu ostajemo muškarci i žene), te da je ljubav moguća samo između različitih (muškarca i žene). Ta ljubav, koja je jedinstvo različitih – a ne istih – obdarena je mogućnošću dati život.

I to je istina o ljubavi koju prenose kršćanske obitelji: ljubav koja po sebi ne može biti otvorena životu nije ljubav.