Moramo čuti najmanje četiri pozitivna mišljenja kako bismo prihvatili i razumjeli kritiku

“Moj muž uvijek govori da ga stalno optužujem i da on to više ne može podnijeti”, kaže Eva. Claudia, pak, prenosi optužbe svog supruga: “Viče na mene!” Pritom ne zna bi li se osjećala krivom jer nešto nije dobro napravila ili tužnom jer izaziva razočaranje. Objema možemo pridodati osjećaj da ih muževi ne prepoznaju kao prijaznu i ljubaznu osobu koja voli svog muža, piše Mari Noel Florant za Aleteiu.

Male, svakidašnje verbalne nasilnosti, među koje spadaju i prigovaranja, nagrizaju odnos i sile par u prebrzo označavanje jedan drugog kao u samo na sebe zagledanog nasilnika odnosno žrtvu. Ovakvu osudu možemo izbjeći ako prihvatimo svoj dio odgovornosti u vezi. Važno je slijediti pravilo 80 naprama 20. To znači da moramo čuti najmanje četiri pozitivna mišljenja kako bismo prihvatili i razumjeli jedno negativno mišljenje.

Srećom, nisam se udala za svog klona!

Jesu li kritike u braku neizbježne? Kako izaći iz smrtonosnog vrtloga u kojem se supružnici više ne mogu osjećati dobro jedni pored drugih? Otkriće drugog, koje se često razlikuje od slike koju smo o njemu ili njoj stvorili o sebi, često izaziva miješane i često negativne osjećaje: ljutnju jer smo na neki način prevareni; razdražljivost jer stvari nisu onakve kakve bismo željeli; kao i razočaranja nad drugima i nad sobom jer se ne znamo prilagoditi razlikama koje postoje.

Međutim, samo prihvaćanje ove stvarnosti pravi je izazov za par. Da, moj je supružnik drugačiji, iako dijelimo brojne temeljne vrijednosti. Srećom nisam se udala za svog klona! Stoga se moramo prilagoditi jedni drugima, razumjeti način na koji drugi funkcioniraju (i to na svim područjima), kako bismo izgradili onaj, za par toliko karakterističan “nas dvoje” odnos.

Iza optužbi najčešće stoji igra moći

Igra moći svodi se na: znam što je dobro za nju i za nas kao obitelj, želim imati kontrolu nad situacijom. Da ne bismo otklizali u štetne i destruktivne odnose, dobro je držati se principa umjerenog izražavanja svojih osjećaja i, prije svega, izražavanja istih. U razgovoru koristite “ja”, a ne “ti”. Mirno postavite granice u izražavanju. Ako se veza ne pomakne nabolje, dobro je posjetiti treću osobu, nekoga “izvana” koji nam može pomoći da se izvučemo i shvatimo što se krije iza ovih svakodnevnih verbalnih nasilnosti. Izaberimo put poniznosti i nježnosti. Kao u molitvi koja se pripisuje svetom Franji:

Gospodine, učini me oruđem svoga mira!

Gdje je mržnja, da donosim ljubav!

Gdje je uvreda, praštanje!

Gdje je nesloga, da donosim istinu!

Gdje je sumnja, da donosim vjeru!

Gdje je očaj, da donosim nadu!

Gdje je tama, da donosim svjetlo!

Gdje je žalost, da donosim radost!

Gospodine, daj da ne tražim da me tješe, nego da ja tješim druge;

da ne zahtijevam da me razumiju, nego da ja razumijem druge;

da ne tražim samo da mene ljube, nego da i ja ljubim druge!

Jer tko daruje, prima;

tko prašta, biti će mu oprošteno,

i tko umire sebi, rađa se za vječni život!