Promišljanje o braku i obitelji preuzet je s portala Mreže riječi:

Suvremena rasprava o obiteljskomu pastoralu, osim iskustva obitelji i teologa, uključuje stavove filozofa, psihologa, liječnika i drugih znanosti. Ni tehnologija nije izuzeta od toga, jer, osobito umjetnom inteligencijom, stvara nove odnose te se istodobno nameće kao ideološka i manipulativna pogibelj. Premda, u odnosu na čovjeka, ne može razmišljati i etički prosuđivati, ipak uvelike utječe na stavove ljudi, mnogima postaje odlučujući i jedini izvor spoznaje i obavijesti u rješavanju različitih životnih zagonetki. Pazeći na njezina dostignuća, u odnosu na obiteljski pastoral, uočava se da uporište braka i obitelji ne obrađuje dubinski, nego površinski, što je odjek podmuklosti, varavosti i lepršavosti ideološke misli.

Promatrati brak i obitelj samo kibernetički značilo bi ugroziti njihovo dostojanstvo, jer ih se ne može razumjeti bez odgovara na pitanje: što je čovjek? Čovjekov smisao ne može se spoznati bez razumijevanja otajstva Utjelovljenja, jer „otajstvo čovjeka stvarno postaje jasnim jedino u otajstvu utjelovljene Riječi“, naučava Crkva. Čovjek se sam ne može razumjeti, nego u onomu što je iznad njega, tj. u Onomu koji ga je stvorio na svoju sliku (Post 1,27). Život ima označnicu, koja je, kako reče sv. Pavao, oblikovana na sliku Isusa Krista (Rim 8,29). Čovjeka, u kojemu se duša i tijelo uzajamno prožimaju, može znati samo onaj tko poznaje Boga, a bez Boga, kako čovjek tako i brak, igračka su svjetskih moćnika.

Brak je odraz Božje ljubavi

Kršćanska slika o Bogu i slika o čovjeku, dostojanstvo braka i obitelji, izrastaju iz činjenice da ‘je Bog ljubav’ (Iv 4,16). Način na koji Bog ljubi, naučava papa Benedikt XVI., postaje mjera ljudske ljubavi. Zato brak, utemeljen na isključivoj i konačnoj ljubavi, postaje slika odnosa Krista i Crkve (Ef 5,21-33). Bog je čovjeka stvorio za ljubav, a brak izražava Božji naum o muškarcu i ženi da ‘njih dvoje budu jedno tijelo’ (Post 2,24).

Jedincatost braka, između muškarca i žene, temelji se na povezanosti ljubavi između Boga i čovjeka, u čovjekovoj naravi, pa vječno jedinstvo i monogamijski brak pripada antropološkoj izvornosti, tj. odgovara Božjemu naumu o čovjeku. Na prvim stranicama Svetoga pisma nalazimo definiciju ljubavi i sakrament braka.

Ljepota i draž bračnoga zajedništva predokus je zajedništva s Bogom. Brak, kao isključivo jedinstvo muškarca i žene (Post 2,18), izrasta iz ljudske osobe, koja svoju stvarnost baštini u neistraživomu božanskom zajedništvu Oca, Sina i Duha Svetoga. Jedinstvo muškarca i žene pokazuje da je u ljudsko biće upisana sličnost s Presvetim Trojstvom. Ono, a ne geoinženjersko polazište, izvor je, način i cilj ljudskoga zajedništva. No, svjedoci smo da se u poljuljanim temeljima braka i obitelji u suvremenoj uljudbi skriva dosada neviđeni prijepor što se tiče opstojnosti ljudske osobnosti. Radi se o antropološkoj tjeskobi, zbog zapostavljanja svetopisamski utemeljenoga razumijevanja ljudske osobe i braka, na kojemu se obitelj temelji.

Unatoč tomu što suvremena kultura ugrožava prvobitni Božji naum o čovjeku i obezvrjeđuje načelo bračnoga i obiteljskoga zajedništva, ipak čovjek ne može izbrisati Božji naum, jer je on neizbrisivo utisnut u dubine ljudskoga bića. Obitelj, treba uvijek naglašavati, podrazumijeva se kao zajednica između muškarca i žene, a odnosi se na rađanje i odgoj djece i javno je priznata bračnim savezom. Mnogi se ne slažu s ovom odrednicom, pa je nužno posvješćivati naravne i crkvene stavove o antropološkim temeljima i tako omogućiti mirnu raspravu sa svima.

Brak i obitelj pred zbiljom suvremene ne/kulture

Nepobitna je činjenica da se način života i svjetski poredak uvelike mijenjanju. Poglavito je na zapadu uznapredovalo odbacivanje kršćanskih vrjednota, a upravo brak i obitelj najteže ispaštaju. Smanjivanje vjenčanih, povećavanje rastavljenih i tzv. single, pobačaj, rašireni kontraceptivni mentalitet, pojava tzv. istospolnih brakova, nesposobnost i strah izbora, koji zahtijeva stalnu povezanost, slobodne veze, transrodnost, ideologija roda itd., sve su to znakovi promijenjenoga kulturnog obzorja u kojemu postoji obitelj. Obitelj je u taj tijek uključena dvama načinima: s jedne strane je predmet prijepora, često predstavljena kao kriza supružnika, a, s druge strane, kao njezin nositelj sve manje može prenijeti kršćansko shvaćanje života, osobe i braka.

Neumoljivo se nameće ‘fluidno društvo’ u kojemu, niječući naravne činjenice, svatko može kako hoće određivati svoju osobnost i predočivati svoju istinu. ‘Fluidno društvo’ oslobađa muževe, žene i djecu obiteljskih odgovornosti a time se otklanja potreba za obitelju. Tvrdeći da je sve promjenjivo, zagovornici neljudskoga transhumanizma, transrodnosti i rodne ideologije u duhu individualizma, osim razaranja uma, otupljivanja i nadzora rađanja, promiču da se spol odvaja od roda. To znači da ljudsku osobnost ne određuje naravni spol, nego osobna volja, tj. ljudski rod nije tjelesno određen, nego je plod svojevoljne kulture. No, ‘kultura smrti’ ugrožava dostojanstvo osobe, naravnost braka i obitelji, Crkvu i društvo.

U pastoralu nije dovoljno samo podijeliti sakramente, vjenčati se, nego ih treba sakramentalno živjeti, pa se od Crkve očekuje da čovjeka trećega tisućljeća evangelizira, jasno prenosi, slavi i obrazlaže razloge vjere i nade (1Pt 3,15). Premda su brak i obitelj mnogima zastarjeli i dosadni načini života, ipak su, kao izvor budućnosti, središnji izazov društvu i Crkvi, jer mnogi se boje živjeti drukčije od onoga što im predlaže uživalačko društvo. Stoga je Crkva pozvana, snagom Duha Svetoga, prosvijetliti ljudske pameti te odvažno i ustrajno nuditi istinu o braku i obitelji, jer bez obitelji nema ljudskoga života ni Crkve.